Poznata lica u rovovima, ulicama, kafićima
Rat je Šukriju Džidžovića zatekao u Sarajevu, u 35. godini. Iako je bio aktivno vojno lice, fotografija je bila njegova ljubav. Kada mu je postalo jasno šta se dešava u zemlji, napustio je JNA i prijavio se u Teritorijalnu odbranu da brani svoj grad i zemlju. Fotoaparatom, koji je sa sobom svuda nosio, napravio je više od 5.000 autentičnih ratnih snimaka na kojima su ovjekovječeni heroji odbrane, prve linije fronta, poznata lica, grad u ruševinama, ali i mnogi ljudi kojima su to bile posljednje fotografije.
"Kad je počeo rat, bio sam u godinama kada ste puni entuzijazma i snage. Radio sam u Rajlovcu kao načelnik Doma vazduhoplovstva. Posao mi je bio kulturno-zabavni život pitomaca vojne škole. Profesionalno sam se bavio fotografijom i imao fotografsku radnju na Alipašinom Polju pod nazivom Foto-Džidži. Kad sam saznao šta nam se kuha, napustio sam JNA i prijavio se u Regionalni štab Teritorijalne odbrane. Uradio sam to dobrovoljno, a takvih je u početku u Sarajevu bilo malo, poznavali smo se 'u glavu' sve dok nije, skoro godinu kasnije, proglašena obavezna mobilizacija", prisjeća se u razgovoru za Klix.ba Džidžović.
Rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan ga je rasporedio da sa Muhamedom Zlatanom Hrenovicom, uz pomoć Zdravka Grebe, formira Informativnu službu TO (ISTO). Ta služba je funkcionirala sve dok nije formiran 1. korpus Armije RBiH i njegov Press centar, u kojem je Šukrija bio načelnik Odjeljenja za praćenje neprijateljske propagande. Sav taj put u ratnim informativnim centrima mu je omogućio da se tokom cijele agresije sa fotoaparatom u ruci slobodno kreće po rovovima, gradskim zgradama, pa i kafićima.
Ne krije da ga je bilo strah, posebno kad se samo sa aparatom u rukama našao usred bitke na Žuči.
"Nisam sa sobom imao ni čakiju, a ušao sam u borbu. Strašno je to bilo", priznaje. "U početku rata je bio 'štos' slikati razbijeni izlog u Titovoj ulici, ali kako je vrijeme odmicalo, sve je postajalo 'normalno', i eksplozija granate u nečijem stanu, i otkinuta noga na trotoaru, i mrtvo dijete na ulici... To je rat, kad ti je sve nenormalno - normalno. A ja sam odlazio svuda sa aparatom, i kod Juke, i kod Ćele, i kod Adnana Solakovića, u Vojnu policiju, u Predsjedništvo, i sa 'Lastama' i sa policijom... Svuda me bilo, a raja me voljela i bio sam dobrodošao".
Džidžović ističe da su se ljudi tokom rata rado fotografisali.
"Možda su neki i naslućivali da će im to biti posljednja fotografija. Tada nisam tako razmišljao, međutim, danas kad pregledam slike vidim i čujem od mnogih da su mnogi šehidi", priča Šukrija.
Dio negativa sam izradio i objavio na svom Facebook profilu i internet stranici. Nek ljudi vide, prepoznaju sebe i svoje i slobodno uzmu fotografije. Ljudi mi se zahvaljuju na razne načine, a čak sam i neke koje sam slikao u ratnom Sarajevu kasnije našao u Americi.
"Interesantno je da sam tek poslije rata saznao da sam slikao rahmetli Mušana Topalovića Cacu. U toku rata ga nisam lično poznavao, jer sam se, kao i mnogi drugi, tog imena bojao. 'Ako te Caco vidi, kopat ćeš rovove' - govorili su mi. Na jednoj ratnoj svadbi sam ga slikao kako reže tortu sa 'ljiljanovkom' na vrhu. Tada nisam znao da je to on. Nedavno mi je Avdo Huseinović rekao da jeste. Mislim da je to jedina Cacina ratna fotografija", priča naš sagovornik.
U ratu nije bilo lako snalaziti se za fotografski materijal.
"Svaka jedinica odbrane Sarajeva izdavala je svoje akreditacije sa fotografijom. Trebalo je slikati stotine, možda i hiljade portreta i u tim uslovima, bez vode, struje i hemikalija razviti negative i uraditi slike. Iako sam imao određenu količinu fotomaterijala u svojoj radnji, to se brzo trošilo. Zalihe sam 'popravio' kada je JNA napustila kasarnu Maršal Tito. Borci su znali da mi treba fotomaterijala, pa su mi dali sve što su našli u fotolaboratoriju te kasarne. Međutim, negativa nije bilo, ni crno-bijelog, ni u boji. Molio sam strane novinare da mi daju pokoji. Zahvaljujući Aidi Čerkez, koja je u to vrijeme bila prevoditeljica, počesto su me pripazili. Materijal sam uglavnom čuvao u svom laboratoriju, koji je u početku bio u zgradi TO na Ciglanama, a poslije u Press centru Armije RBiH u UNIS-ovom neboderu".
Danas ih čuva u svom domu u St. Louisu.
"Rat je bio skoro završio kada sam poveo ženu i dvoje djece na put u svijet. Tada nisam znao da ću završiti u Americi. Žena i dvoje djece, šestogodišnja Arijana i 15-godišnja Ertana, provele su skoro cijeli rat na prvoj liniji, na Trgu heroja pored slastičarne Palma. Naš haustor je bio bunker prve linije prema Strojoradu. Strahovao sam za njih svakodnevno. Kad je jednog dana uletjela granata u naš stan, mislio sam da su mrtve. Srećom, žena je sa kćerkom sišla sprat niže na kahvu kod komšinice i tako su voljom Božijom preživjele taj trenutak rasprskanih gelera po našem stanu. Bio je to trenutak odluke da moram izvesti familiju iz zemlje", priča nam Džidžović, koji je, zahvaljujući UNPROFOR-ovoj press akreditaciji mogao napustiti grad kad je htio, ali kaže da je to u ono vrijeme bilo sramota uraditi.
"I kad sam došao u Zagreb, nakon četiri godine u ratu, bilo me je stid kad bih sreo nekoga iz Sarajeva. Tako je to bilo. Ratna raja je bila sve što imaš, a napustiti njih je značilo da si levat", kaže ovaj 55-godišnjak. "U martu 1995. godine sam došao u New York. I dalje sam osjećao stid, pogotovo kad sam čuo za Srebrenicu. Deset dana nakon što sam stigao u New York želio sam da se vratim".
Iako je izašao iz ratnom uništenog grada, spasio svoj i živote svoje porodice, te iako su mu braća već bila u Americi, Šukrija nije bio sretan.
"Teže su mi bile prve četiri godine u New Yorku nego četiri godine u ratu", tvrdi on i dodaje da ničega što je gledao na filmovima nije bilo, osim Time Squarea koji blješti. "Ulice prljave, prljavije od ratnih sarajevskih. Stanovi mali i puni žohara. Narod samo trči, a ja ih ne razumijem jer engleski ne znam. Užas jedan. Počinje i moj prvi posao na građevini, miješam malter i plačem. Vratio bih se u Sarajevo pod opsadom, a ne mogu".
Poslije je radio i kao fotograf te domar u jednoj zgradi na Manhattanu, a kad je 1997. godine u New York došlo mnogo izbjeglica iz BiH, pokrenuo je sedmični bilten Sabah.
"Nisam tada ni sanjao da će to biti ozbiljan sedmični list, koji će se distribuirati širom Amerike. Štampao sam 500 primjeraka i prodavao, ali nikad nisam sakupio za štampanje sljedećeg broja", ističe naš sagovornik.
Prvih godina se nije ni sjetio svojih ratnih fotografija. Bavio se samim sobom i pokušavao preživjeti.
"Valjda sam bio i umoran od rata, pa sam želio to nekako zaboraviti, potisnuti u stranu ta sjećanja. Kad sam počeo izdavanje 'Sabaha', sjetio sam se tako i negativa, ali nikad nisam imao novca da uradim bar po jednu fotografiju. Fotografija je koštala dolar, a za 5.000 njih trebalo mi je 5.000 dolara, koje nikad nisam imao. Fotografije nikad i nigdje nisam objavio, osim što sam neke uvećao i napravio izložbu u New Yorku pod nazivom 'Sarajevo pod opsadom '92-'95'", priča dalje Džidžović.
Šukrija s porodicom od 2006. živi u St. Louisu, gradu sa 70.000 Bosanaca i Hercegovaca, blizu kojeg je Chicago sa 40.000 ljudi porijeklom iz naše zemlje. Kaže da je naša zajednica u tim gradovima "čudo od naroda" i da su dovoljno upućeni u dešavanja u BiH, ali da slabo reaguju jer "tako želi naše političko rukovodstvo koje je indolentno prema dijaspori, pogotovo onoj u Americi".
"U početku su dolazili često, međutim, danas sve slabije. Jednom mi je jedan političar u predizbornoj kampanji u Sarajevu rekao: 'Šta ću dolazit' tamo kad u Zavidovićima prikupim više glasova nego u Americi'. Možda je bio upravu što se glasova tiče, ali takvo potcjenjivanje dijaspore će se jednog dana, kad umre ova moja generacija, Bosni i Hercegovini 'obiti o glavu'. Za 15 godina neće imati ko dolaziti u BiH", ističe Šukrija i dodaje da se još uvijek velika novčana sredstva iz Amerike na razne načine prelivaju godišnje u BiH.
(Džidžović za vrijeme rata)
"Nedavno sam anketirao mlade ljude i na pitanje da li su posjetili BiH, većina je odgovorila da jeste, a na pitanje da li žele opet otići u BiH, većina je odgovorila 'ne'. Šta se u praksi dešava? Roditelji povedu djecu u BiH, a djeca Sarajevo vide samo kroz prozor auta koji je došao po njih da ih odvede u varoš ili selo odakle im roditelji potječu. Onda djeca misle da je Bosna i Hercegovina to roditeljsko selo koje im peti dan boravka postane dosadno. Treba više učiniti na organizovanim posjetama mladih Bosni i Hercegovini i njenim historijskim, kulturnim, prirodnim i drugim ljepotama kojih ovdje u Americi nema. Nadam se da će jednog dana to neko u BiH 'skontati', pa možda i dobro unovčiti, jer za takvo nešto ima potrebe i interesovanja", smatra Džidžović, dobitnik nagrade "Diversity Bussiness Leader", koju dodjeljuje ugledni list Business Journal.
On je dodao da ne očekuje mnogo od države BiH sve dok se ne etablira ministarstvo za dijasporu, odnosno, neko ko će profesionalno raditi sa dijasporom: "Ako se to ne desi u sljedećih pet godina, BiH će ostati bez svoje dijaspore, a naša djeca će kad odrastu govoriti: 'I’m somewhere from Europe'".
(Džidžović danas)
Danas kada dolazi u Sarajevo primijeti da se mnogo toga promijenilo, ali da je duh ostao isti.
"Najviše me obraduje zdrav i od srca smijeh mladih na ulici. Toga ovdje nema. A najponosniji sam kada od BBI-a do Čaršije 'pistom' za jednu večer prođe više ljepotica (i lijepih momaka) nego što za godinu koja slijedi ukupno vidim u Americi", kaže na kraju naš sagovornik.
Klix.ba
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")