Pomalo "neobična" zar ne?
Šta bi učinili neposredno nakon trenutka u kojem ste doznali, da će vaš život biti poprilično promijenjen zbog neke povrede ili bolesti koja, ako će i proći, ostavit će neki trag?
Jeste li sumirali sve što ste postigli, "pregrupisali se" u skladu sa novonastalom situacijom, te nastavili dalje ili ste očajavali? Kako se uopšte nositi sa poteškim dijagnozama?
Npr povreda kičmenog diska? Doktorica mi kaže. da se pacijent u tim situacijama treba ponašati kao da je zdrav. Medjutim pokušavanje je jedno a cilj je nešto sasvim drugo.
Treba li prkositi i otimati se na sve načine ili samo koristiti lijekove?
Kad sam prije nekih dvije i po godine, bio pacijent na Koševu i prije zvaničnih i konačnih rezultata, imao sam predosjećaj da iz te klinike, neću izaći sa istim životnim ciljevima sa kojima sam i ušao. Već u razgovoru sa ostalim pacijentima klinike, stekao sam saznanja o raznim vrstama neuroloških hendikepa, da ih tako nazovem. I tako eto. Onog prohladnog ali sunčanog jesenjeg podneva kad mi jedan od tih doca reče da je pomicanje nekog diska učinilo da ću ostatak života morati da se čuvam pa i pored toga, da će biti nekih posljedica, otvorila se zemlja ispod mene. Moje propadanje kroz bezdan nedostignutih i neostvarenih stvari, trajalo je bar deset sekundi. Kad sam lupio o dno, samo sam u sebi rekao. "Gotovo. Redefiniši se i nastavi dalje". Ali moram priznati i da su me vile pronosale. Svega se nagledah i svakakvih hendikepa koje su uzročene istim stvarima a ja i dalje eto trčkaram i raduckam svašta.
Jeste li ikada bili u ovakvim situacijama? Rehabilitacija i kako?
Samo ću reći jednu stvar za kraj. Ako imate problema sa tu i tamo ponekim mišićem, neka vas uključe u struju. To je efektno



![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)


