“Često iz svoga stana na Marin Dvoru krenem u šetnju do Sebilja pa napravim krug nazad… To mi je gotovo svakodnevna meditacija.
Baščaršija. Srce Šehera. Kamen po kojem je koračala historija, gdje se miris dima s roštilja miješao s ezanom i zvukom kujundžijskog čekića. Mjesto gdje si znao da si u Bosni. A danas? Sve češće se pitam – jesam li sletio u Istanbul bez pasoša?” – ovo je početak komentara koji je na društvenim mrežama jučer objavio Nedim Makarević, bivši diplomata i direktor Vijeća stranih investitora BiH.
Makarević opisuje današnji izgled i gastronomsku ponudu sarajevske Baščaršije i kaže – nikada nismo imali “milion verzija turskih lokuma” koji jednostavno nisu dio naše kuhinje, niti onaj preslatki sladoled iz Anadolije, koji se kod nas nikad nije jeo. No, zato ih danas na ovoj najpoznatijoj gradskoj lokaciji, koja je nezaobilazna za turiste, imamo u izobilju. Uistinu, Baščaršija danas više skoro da i ne odražava duh, kulturu i tradiciju Sarajeva i Bosne. Turski specijaliteti koji se nude na svakom ćošku bacili su tradicionalnu bosansku kuhinju i stare zanatske radnje u potpuno drugi plan.
“Prođite od Begove džamije prema Sebilju i nećete naći niti jednu jedinu ćevabdžinicu, ni aščinicu, niti mjesto gdje se može kupiti pita. Na svakom ćošku doneri, kebabi, slatkiši iz Anadolije. I čaj. U malim čašicama. Onaj crni… A gdje su nestale naše predivne aščinice? Moraš ih bukvalno tražiti povećalom”, piše Makarević.
Ćevabdžinice koje su godinama nosile duh Čaršije danas stoje pored šarenih fast food kutaka s natpisom “originalni turski recept”. Kahvu zamjenjuje “turski čaj”, a umjesto da miriše na somun i luk, Baščaršija sve više miriše na kebab iz Alanye.
Uz Makarevićev komentar, mi dodajemo da ovaj “kulturocid” u srcu Starog Grada nije nastao preko noći. Odvijao se postepeno i sve intenzivnije u posljednjih nekoliko godina, uz prećutno odobravanje gradskih i kantonalnih vlasti. Rijetki starosjedioci Sarajeva koji su stidljivo znali primijetiti da se Baščaršija drastično promijenila, i to ne na pozitivan način, proglašavani su turkofobima, islamofobima i kakvim već sve ne “fobima”, dok nam je prijateljska Turska prijateljski sve više “okupirala” srce Sarajeva…
“Nemojte me pogrešno shvatiti – volim Tursku. Hvala im na prijateljstvu. Ali jedno je prijateljstvo i kulturna razmjena, a drugo je kulturno “preuzimanje” , i to kojeg terena? Epicentra onoga što nas kulturološki definiše!
Zaista mi nije jasno kako urbanisti daju dozvole turskim radnjama na najcentralnijim mjestima, a ne vode računa o balansu. Baščaršija ne smije postati kulisa turske sapunice. Ovdje se ne pije čaj s limunom – osim ako si bolestan. Ovdje se ne jede doner kad ti se jedu ćevapi. Imam osjećaj da se duša grada gubi pod pritiskom pretjerane orijentalne egzotike. To nismo mi. Mi smo mnogo više od toga”, konstatuje Nedim Makarević, čija je objava izazvala reakcije mnogobrojnih građana Sarajeva koji su podržali njegov stav.
Zašto bi, na koncu, turista iz Turske na Baščaršiji tražio turske specijalitete, koje svakodnevno konzumira u svojoj zemlji? I zašto bi se turisti iz bilo kojeg drugog dijela svijeta oduševljavali jeftinom kopijom čuvene istanbulske Kapali čaršije? Činjenica je da u brojnim gradovima svijeta postoje kvartovi koji su posvećeni tradiciji i kulturama drugih zemalja, i to je ono što ih dodatno obogaćuje i doprinosi kulturnoj raznolikosti. I Sarajevo može imati svoju tursku, kinesku ili arapsku četvrt, ali to svakako ne treba i ne može biti Baščaršija. Ali, možda je sada već kasno za “popravak”. Jer, kako je neko dobro primijetio u komentaru na Makarevićevu objavu, za lijep i uređen grad koji će čuvati i njegovati vlastite kulturološke vrijednosti potrebni su vizionari sa idejama, a ne korumpirani paraziti...
(Slobodna Bosna)
