(O Zenici i Banjaluci)
Za Milutina je Banjaluka najljepši grad na svijetu. Toliko mladih vedrih ljudi i toliko lijepih djevojaka nigdje nema. Ni tako veličanstvene rijeke kao što je Vrbas.
Njegovo društvo, Dragutin, Nedžad, Hamdija, Zoran i Dario, Sandra, Hana i Vedrana, i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, redovno se uveče okupljalo pred ''Boskom'', najvećom gradskom robnom kućom i kad bi svi stigli na zborno mjesto, zajedno su odlučivali kamo će na provod. Vrlo često završavali su u izviđačkim prostorijama.
Ta navika, da uvijek budu zajedno, poticala je još od osnovne škole, kada su se upoznali upravo u izviđačkoj organizaciji. ''Zvrk'', tako se zvala skupina, često je priređivao izlete, zabavne večeri, kvizove, sportska i izviđačka takmičenja, pa su dječaci i djevojčice postali nešto poput porodice.
Najljepša su bila ljeta. Kasnije, kad su poodrasli, njihova je grupa predvodila izviđačka ljetovanja na Boračkom jezeru i na moru. Onome ko to nije doživio teško je opisati atmosferu razdraganosti i prijateljstava u ljetnim izviđačkim kampovima, suze na rastanku i obavezno: Do sljedeće godine!
Na jednom takvom kampiranju, na Boračkom jezeru, upoznao je Miru iz zeničkog odreda, sa kojim su jedno veče priredili zajednički program. A ona je bila njihov animator kulture.
Poslije programa, sjedili su svi zajedno pored logorske vatre i pjevali. U jednom trenutku, kad je žar plamena već bio na izmaku, primijetio je da djevojka pored njega drhturi. Ogrnuo ju je svojom jaknom i za nagradu dobio najljepši osmijeh koji je vidio u životu.
Sutradan se neprestano motao po zeničkom logoru, ne bi li je sreo.
Tek kasnije ispričala mu je da ga je posmatrala iz prikrajka, ni sama ne znajući
zašto se skriva. Kad je to opazio Hakija, njen načelnik, danima joj je ispijao krv na slamčicu, toliko da ga je ona jednog jutra, u samu zoru, zalila na spavanju kantom hladne vode. Upoznao je Milutin Hakiju i njegove podvale kojima je uveseljavao sve osim žrtve, pa zna kako joj je bilo.
O, kakvo iznenađenje je doživio kad je djevojku o kojoj je noćima sanjao u jesen sreo u Banjaluci.
- Studiram ovdje – rekla je, crvena u licu.
Uveče su izašli zajedno i više se nisu razdvajali. Poslije pola godine povela ga je prvi put sa sobom u Zenicu i upoznala sa roditeljima. U početku se nelagodno osjećao zbog njihovih pogleda kojim su nijemo ispitivali mladića, dok je on uporno šutio.
Od tada je svaki vikend s Mirom provodio u Zenici. Grad se činio pomalo neuglednim, kada bi mu se prilazilo pored industrijske zone, kojom su dominirali ogromni garavi željezarski dimnjaci što su parali nebo. No, čim bi se zagazilo u srce grada, duž bulevara koji se protezao uz rijeku Bosnu cijelom dužinom, čelična zvijer više ga nije mogla nagrditi i izgledao je primamljivo. Zbog predusretljivih i spontanih ljudi, još više se zaljubio u Zenicu.
Šetali bi uvečer po velikom parku Kamberovića polja, kojeg je Bosna opasavala u luku s druge strane grada, svraćali u najpopularnije kafiće, družili se sa novim prijateljima.
Šta li je sa Hakijom i njegovim bratom Ibrom, šta je s Poparama, Željkom i Draganom, Piksijem, Ahmetom i njegovom Hanom? – pomisli Milutin gledajući u nebo iznad vojničkog rova.
- Dižite svoje lijene guzice! – zaurla oficir.
Ljudi oko Milutina se pokrenuše, a uspomene rasplinuše.
Štektanje automatskog oružja, kao da zubima škljoca gladna zvijer svuda po zraku, budilo je u napadačima osjećaj nadmoći. Druga strana tek povremeno je uzvraćala.
- Pali! – odjekuje komanda.
- Mamicu vam jebemo! – uzvici ispraćaju kanonade.
I Milutin puca. Žmiri i ispaljuje smrt.
Brouuum! Paf! Paf! Paf! Brouum! Ra-ta-ta-ta-ta! Savršene sprave za ubijanje nadjačavaju glasanje ljudi, čak njihovu misao, sve strahove i nadanja, svaku želju u njima.
(insert iz romana ''Krici iz dubine'')
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
Ovo će mi biti poklon... 
