Meša Selimović

[dacina_curica]

[Julia-Klara]

trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. izbrisati je da ne boli. lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.

ehh..

[carobnjak N]

Inače roman "derviš i smrt" je napisao zbog svoje lične tragedije ,zbog gubitka brata koji je streljan krajem 2.svj rata .
Strijeljali su ga "partizani" u stvari bivši dražini vojnici ,jer i on sam je bio partizan ,a strijeljan je jer je u prazan stan u koji se vratio sa svojom ženom ,unio neki namještaj iz općine.
Meša sa sa tim nikad nije mogao pomiriti i propitkivanje svoje vjere Ahmeda Nurudina koji je pao kao žrtva "svoje" ideologije ,je u stvari njegovo zamišljeno sukobljavanje sa partijom . Naravno u to vrijeme to nikad nije mogao ,pa ni smio potvrditi.
Njegova sjećanja iz mektebskih dana:


Iz tog vremena, dok jos nisam znao nista, dok je sve izgledalo lako i prozracno, pa cak i rat, najvise mi je ostao u sjecanju Salih-efendija, tusanjski dzamijski imam i ucitelj u mektebu, za djecu predskolskog uzrasta, kako se danas kaze.
Slali su nas u taj mekteb sasvim malene, sa tri-cetiri godine, vjerovatno da nas se otarase, da ne smetamo po kuci, ili da ne slusamo kukanje i othukivanje zena zbog mobilizacije i zbog glasova o ratu. Narocito je uznemirenje raslo kad su kroz Tuzlu prolazili veci kontigenti vojske prema Drini. Taj mekteb je najljepsa i najudobnija skola za koju znam. Dolazilo se slobodno i odlazilo isto tako, kad ko hoce, ali je rijetko ko izostajao. Bio je obicaj da zimi svaki dan donesemo po komad drveta, za lozenje mekteba. To je bio nas prvi samostalni doprinos. I vec rano ujutro, samo sto je dan svanuo, vidjeli su se malisani, zgureni od hladnoce, s manjim ili vecim komadom drveta pod rukom, kako iz cijelog naselja zure u mekteb pored dzamije. Sjedili smo na hasurama za pestahtama. Na nesto uzdignutom postolju, na siljetetu, sjedio je hodza Salih, iza njega gomila kracih i duzih stapova kojima je mogao da dohvati djake i u prvim i u posljednjim redovima.
Ali se hodza Salih nije masio za stapove, niti su bili njegovi: ostali su od ranijeg ucitelja, i mi smo ih lomili polako ali uporno, dok ih nije nestalo, a Salih-efendija nije ni primjetio da ih nema, kao sto nije vidjio, izgleda, ni da su ikad stajali iza njegovih ledja. Valjda najsiromasniji od svih siromasnih u Tusnju, ovaj dobri covjek se neprestano smjesio, blako gledajuci svijet oko sebe ocima plavim kao nebo, kao cetenov cvijet, nevinim kao u malog djeteta. Nikada nije moga ni umio da se naljuti, cak ni da se namrsti. Pustao nas je da slobodno skacemo i galamimo, smijesio se strpljivo, bezazleno uzivao u nasoj radosti, a ako bismo pretjerali i presli svaku mjeru, stidljivao nas je umirivao, pokazujuci na ulicu, kao da je htio da kaze: Sta ce ljudi reci!, i tim gestom kao da se izvinjava sto nam smeta. Ponekad bi njegovo nevino lice postalo tako bespomocno, tako zbunjeno i uplaseno (kao da se bojao da ce ga stariji izgrditi radi nas) da smo se odmah smirivali, zbog njega. Nismo htjeli da ga povrjedimo, na koliko da smo bili nestasni: nismo ga postovali, voljeli smo ga, kao da je bio jedan od nas.
Djed me nagovorio jedno jutro da ponesem Salih-efendiji zamotuljak duhana, skije i cigar-cage, i ja sam to ucinio, nerado, sa stidom; stavio sam mu duhan pod siljete na kojem je sjedio, s kraja, da se vidi. Kad je sjeo i primjetio zamotuljak, uzeo ga je, razmotao, pogledao u nas, djetinje se osmjehnuo i izasao u dvoriste, da pusi. Nije se cak ni zacudio, samo se obradovao; toliko je bio cist i jednostavan! Donosio sam duhan svaki dan, i medju nama je cvjetalo tiho zadovoljstvo, i ljubav, kao medju vrsnjacima, lijepa i mirna, bez rijeci. A onda sam jedno jutro zaboravio da od djeda uzmem duhan. Hodza je mirno turio ruku pod siljte, kao i svaki dan, a kad njegovi prsti nisu nasli suskavi masni papir, pocrvernio je kao da ga je neko zapljusnuo crvenom bojom po cistom blijedom licu, i polako povukao ruku sebi, kao da je htio da zabasuri svoj pokret pun povjerenja. Zbunio se, zato sto se nadao, zato sto je uzalud trazio, zato sto je mene povrijedio svojim razocarenjem. Drugog jutra sam opet donio duhan, hodza je mirno uzeo zamotuljak i odmah izasao da pusi, bez traga uvrijedjenosti, kao da je htio da kaze: - zaboravio si, znam, svakom se moze desiti. A ako i ne doneses, opet je sve u redu. Na sve je pristajao u zivotu, osim da se svadja s ljudima.
Mozda nije znao mnogo o ljudima, mozda nije bio ni mnogo pametan, ali smo mi bili zadovoljni nasim nespretnim uciteljem; on se povjeravao nama, kao i mi njemu, mozda i istim rijecima. Strah me je govorio je. Ljudi odlaze u rat, i ne vracaju se. Saptao je zbunjeno, toboze odgovarajuce na nasa pitanja o ratu, i ne uspijevajuci da ista objasni, jer mu je sve bilo nejasno kao i nama. Samo kad bi neko iz mahale otisao u rat, sjedio je zamisljen i zbunjeniji nego obicno, sa zaboravljenim tuznim osmjehom na cistim zuckastim obrazima, i pustao nas da radimo sta hocemo, kao da nije medju nama. Nije nas cuo, ma koliko galamili. A onda bi zatresao glavom, i nasmijesio se, kao da se izvinjava sto nas je zaboravio, i opet se vratio medju nas, dobar, drag i bespomocan.
I hodzi Salihu mogu da zahvalim sto pocetak svoga zivota dozivljavam kao divan suncani predio, i sto na horizontu moga dalekog sjecanja stoji mirna, utjesna, osmjehnuta slika odraslog covjeka djetinje duse, tuzno nevinog lica, zbunjenog izraza zbog mnogo cega sto vidi a ne razumije, uvijek spremnog da oprosti za uvredu i za zlo. A kad nam je Majdzil rekao da je njegovoj bolesnoj majci slao po zeni kafu kad god je mogao, i to nocu da drugi ne vide, postao nam je istinski prijatelj. Mozda bas njemu dugujem za mnoge iluzije u zivotu, ali i za mnoga razocarenja, jer takve dobrote malo je medju ljudima. A tog andjeoskog kneza Miskina moga djetinjstva nisam ni do dnas zaboravio, i drago mi je da je bio takav, makar i jedan jedini.

[carobnjak N]

“Preporod”
br.38 - 01.04.1972.god.

PREPOROD: Jednom ste rekli da tek u “Dervišu” ono što ste znali i ranije nosili postalo je prisno Vaše: “... stekao sam hrabrost koja mi je nedostajala, oslobodio sam se predrasuda, ustručavanja, racionalnih aranžmana, izbila je potreba za iskrenošću koja znači nežaljenje ni sebe ni drugih i da je sve postalo lako.”
Je li to Vaša poruka i koje su opasnosti toga oslobođenja?
MEŠA SELIMOVIĆ: To je književno, spisateljsko oslobađanje. A vjerovatno i svako drugo.

PREPOROD: Rekli ste, takođe: “Sloboda mu daje (Životu) dubinu, mnogostrukost i složenost”. Gdje su granice te slobode? Živi li čovjek često sa lažnim uvjerenjem u slobodi?

MEŠA SELIMOVIĆ: Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome.

PREPOROD: Mi u Bosni nosimo velike terete prošlosti koji nam smetaju, koji nas sputavaju. Šta je to čega se trebamo što prije osloboditi, a što je to što treba ostati kao naša veza sa nama samima, sa našom prošlošću i što će služiti našoj svjetlijoj budućnosti?

MEŠA SELIMOVIĆ: Treba da se oslobodimo inertnosti, nepovjerenja prema drugima, vezanosti za sve što je zaista prošlost, a da sačuvamo MERHAMET, humanost koja je postojala i u najtežim vremenima. Ta osobina našeg svijeta izgleda mi i najljepša i najvrijednija.

PREPOROD: Šta mislite o onom velikom broju, nažalost malo znanih, starih muslimanskih književnika, koliko je muslimanska baština zapostavljena i šta nam obećava naša nova kulturna politika?

MEŠA SELIMOVIĆ: Do sad su stari muslimanski književnici (vjerovatno mislite na naše ljude koji su pisali istočnim jezicima) malo istraživani, i ostalo nam je samo ono što su napisali Safet-beg Bašagić, M. Handžić i još neki, ali to su samo marginalne napomene. Ispitivanja rahmetli dr. Hazima Šabanovića (čije će posmrtno djelo biti uskoro štampano u izdanju “Svjetlosti”) pokazala su da tih pisaca ima daleko više nego što se pretpostavljalo, čak 800-900, prema 300, kako se mislilo ranije. Obimna studija dr. Šabanovića nije samo uvid u bibliografiju, do sada najpotpuniju, već i studiozan prikaz te literature. Ostaje da se izvrši izbor iz tih djela, da se načine prevodi, i da tako konačno vidimo šta znači ta književnost i za svoje i za naše vrijeme. Posao je vrlo težak i vremenski dug, ali kako su novčana sredstva obezbijeđena, nadamo se da će naši orijentalisti prirediti nekoliko vrijednih knjiga u ediciji “Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine” - Drugi muslimanski pisci, koji su pisali na našem jeziku, već su izdani u toj ediciji (Dr. Safet-beg Bašagić) ili će uskoro biti štampani (Musa Ćazim Ćatić i dr.).

PREPOROD: Evidentna je činjenica da Vi u svojim posljednjim djelima posežete u prošlost, dajući toj prošlosti univerzalnu dimenziju. Zašto je Vašim junacima potrebna odora istorije i patina vremena, kada vam je cilj da govorite o čovjeku današnjice, o dilemama savremenog doba?

MEŠA SELIMOVIĆ: Svejedno mi je o kojem, jer me interesuju trajne osobine ljudi i društva. Činilo mi se da mi je lakše da pišem o istoriji, ili o ljudskim problemima u istoriji.

PREPOROD: U Vašim romanima živi jedan svijet koji je prošao i koji je još uz nas i u nama. Šta biste rekli o našem vremenu gledano iz onog čiju odjeću nose Šejh Ahmed, Mula Jusuf...?

MEŠA SELIMOVIĆ: Svijet se više izmijenio u spoljašnjem gledanju nego u duši ljudi.

PREPOROD: Duboka islamska filozofija u Vašem djelu odavno je uočena i mnogi su o njoj govorili. Međutim, najčešće su se njeni korijeni tražili van ovog tla, izvan ovdašnjeg čovjeka. Recite nam koliko je ta filozofija samo naša, dio naših dubina i našeg života?

MEŠA SELIMOVIĆ: Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene o svega, i svega me proželo, tako da tim duhom prosto emaniram. Drago mi je, veoma drago, što ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska, da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta.

PREPOROD: Šta nam možete reći o putu islamske filozofije od Istoka do nas na Zapadu i o nama ni istočnim ni zapadnim? Mislite li da se i sudbine Vaših junaka pogrešno mjere mjerama Istoka, ne uzimajući u obzir njihovu metamorfozu koja odgovara “Istoku na našem Zapadu”.

MEŠA SELIMOVIĆ: Moje ličnosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne čistom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristična je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, većim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz pretežno islamsku filozofiju, značajna i naša autohtona bogumilska pa i slavenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeđu svjetova, bosanska misao - sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije jače izražena, potisnuta u XIX vijeku, ta misao se danas uklapa u zajedničke tokove, koristeći sva duhovna dostignuća svijeta, ali ne zaboravljajući svoju tradiciju.
PREPOROD: Šta mislite o religiji kao obliku simboličnog komuniciranja ljudi u cilju objedinjenja duhovno-materijalnog kreativnog djelovanja u kontekstu sve dinamičnijeg života i sve tjesnijeg ljudskog staništa?

MEŠA SELIMOVIĆ: Lično ne osjećam nikakvu potrebu za religijom kao ličnim uvjerenjem ili oblikom komuniciranja, jer sam odavno ateista. Ali nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo, ako ne odvaja ljude, ako ih ne navodi na nasilje makar i u mislima. Ne mogu da budem protiv religioznog ubjeđenja već i radi toga što je moja majka bila vrlo religiozna, i sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, klanjala pet vakata dnevno. Iako komunista, složiću se sa svakim vjernikom koji iskreno i djelotvorno želi saradnju svih ljudi svijeta.

PREPOROD: Vi ste jedan od prvih kod nas koji u svom djelu koristi mudrosti Kur’ana časnog. Da li mislite da On pruža šire mogućnosti za takav rad?

MEŠA SELIMOVIĆ: Koliko ja znam, u mome romanu “Derviš i smrt” prvi put je u evropskoj literaturi široko citiran Kur’an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Na žalost, na našem jeziku ne postoji dobar prevod Kur’ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući samo Kura’nski duh. Dok ne dobijemo dobar književni prevod, Kur’an neće biti jači podsticaj u literaturi, mada bi to mogao po svome misaonom i poetskom potencijalu.

PREPOROD: Zašto u uvodnom dijelu prvog poglavlja romana “Derviš i smrt” u kome citirate Kur’an niste iza 2. ajeta sure Vel’asri nastavili sa ajetom 3. “... osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju istinu”. Da li s toga tragika završetka Nurudinova znači nesreću bez utjehe, ili...

MEŠA SELIMOVIĆ: U uvodnom motu “Derviša i smrti” prekinuo sam Kur’anski citat, ali se njegov smisao, po mome mišljenju širi, nalazi u kontekstu cijelog romana: svaki je čovjek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav. Tom mišlju nisam iznevjerio Kur’an, i nepravedna je kritika u “Glasniku” Islamske vjerske zajednice, prije nekoliko godina, koji mi taj grijeh prebacuje.

PREPOROD: I na kraju, druže Selimoviću, kažite nam šta je za Vas Herceg-Bosna?

MEŠA SELIMOVIĆ: Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.

[Heidi]

MEŠA SELIMOVIĆ: Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.

[Rum]

[Maja]

Sniženje. 10 njegovih knjiga 150KM (stara cijena 220KM).

http://www.knjiga.ba/sa-popustom/mesa-s ... k3470.html

[Heidi]

...ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav i oni ne mogu da mi je vrate. gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i zatvoreni svakako, zatvaraju se jos vise na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se jer vise vole da ubiju nego da strahuju.

[Konsultant]

Inače roman "derviš i smrt" je napisao zbog svoje lične tragedije ,zbog gubitka brata koji je streljan krajem 2.svj rata .

U ono vrijeme nije se smjelo pisati protiv vlasti. Najlakse je radnju bilo smjestiti u turski period kao sto je i Andric pisao u djelu Na Drini cuprija tako su i mnogi drugi "upakivali". Mesa je imao univerzalan stil pisanja primjenjiv na vladavine i narode koji su bili i koji ce doci.

[Nela]

Neshvatljivo je da covjek zivi samo od svoje i tudje nesrece. Da misli na svoju i priprema tudju.

Zivot je zalosno razbojiste u kojem su krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi i sve je toliko zalosno da je najlakse plakati i ne misliti.


A onda mi je doslo do savijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni.
Nije to bila strast, vec mozda gore od toga-uspomena.
Na jednu jedinu zenu u mom zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ona, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu. Vise me se tice ona daleka koja ne postoji. Dvadeset i vise godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin.
Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo.
Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno?
Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drugacije, pa i ovo sto me boli.
Odlazi sjenko, nista nije moglo biti drugacije, i naslo bi se nesto drugo da boli...




O Boze... Sta ces jos navaliti na moju glavu!?
Nije ni najpametnija ni najgluplja. Toliko krivi i nekrivi prozive zivot zijevajuci. Zasto bas mene izabra da mi nikad ne bude dosadno?

[Zagorka]

OSTRVO

otici cu jednom.
kuda?
ma kuda.
kada?
nikada!
cim djavo preciznosti dosapne vrlo odredjena pitanja, mastanje nestaje. ostaje tuga. ostaje zivot oko nas.

[Fatma]

Bismilahir-rahmanir-rahim! Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku.
(Iz Kur-ana) Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od
koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom
nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila
na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova
ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da
nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo
koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam
da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog suðenja koje
otpocinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko
mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je
uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazu
se meðu sobom.
Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuðeno, s ponosom, a sad mislim o
njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cuðenjem i ponekad s
podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim.
Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem?
pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni
Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola
koza i go covjek.
Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih
ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u
nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su
svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina
vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer
trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja
se nicega ne boji, pa ni sebe.

Definitivno,meni najdraži citat....

[Nela]

Poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije domislio do kraja, a sto niko kad sazri ne ispusta iz misli. Sta je to sa nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom, u sta nevoljom, sta od nas zavisi i sta mozemo sa sobom?
Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke.
Slucajnost odlucuje o mom zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu poci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta.
Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru punu nebrojenih izmjena jednog odredjenog trenutka, kao da nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici ni odbiti. Tvoja je kao voda u koju padnes. Pa plivas ili potones.

[dacina_curica]

Mrsko mi kucati.....

[Maja]

Godišnjica smrti velikog Meše Selimovića

Čuveni i nagrađivani pisac Mehmed Meša Selimović preminuo je prije 31 godinu u Tuzli. Svojim djelima obilježio je jugoslavensku književnost u drugoj polovini 20. stoljeća.



Selimović je rođen 26. aprila 1910. godine. U rodnoj Tuzli završio je osnovnu školu i gimnaziju, a 1930. godine upisuje Odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor u Građanskoj školi, 1936. je postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.

Prve dvije godine Drugog svjetskog rata živio je u Tuzli, gdje je i hapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, a kasnije politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. je preselio u Beograd, gdje je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živio je u Sarajevu i radio kao profesor na Višoj pedagoškoj školi, docent na Filozofskom fakultetu, umjetnički direktor Bosna-filma, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP Svjetlost. Godine 1971. je penzionisan i vraća se u Beograd, gdje i umire, 11. jula 1982. godine.

Selimović je obavljao i dužnost predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, dobio je počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu (1971.), a bio je i redovni član ANUBiH i SANU.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967.), Goranova nagrada (1967.), Njegoševa nagrada (1967.), Dvadesetsedmojulska nagrada SRBiH, nagrada AVNOJ-a te Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1962.).

Pisac paradoksa

Njegov roman "Derviš i smrt" (1966.) odmah je oduševio kritiku, a pisci iz BiH predložili su da se Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. Roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim, koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima.

Selimovićev književni opus utkan je u sam centar bošnjačke književnosti, ali, na autorovo insistiranje te nekim književnim i kulturnim temama, pripada i srpskoj književnosti. Bio je prozaist raznovrsne tematske i žanrovske orijentacije. Književni rad je počeo relativo kasno, prozom ratne tematike, da bi potom svoj literarni rad usredotočio na refleksiju i univerzalne teme: čovjek, njegova egzistencija i sudbina.

"Potječem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom", pisao je Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti 1976. godine.

Paradoks situacije vjerovatno je najbolje opisao Alija Isaković, ukazavši na ironiju da najveći srpski roman 20. stoljeća počinje Bismillom.

Objavio je djela: "Uvrijeđeni čovjek" (1947.), "Prva četa" (1950.), "Tuđa zemlja" (1957.), "Noć i jutra" (filmski scenarij, 1958.), "Tišine" (1961.), "Magla i mjesečina" (1965.), "Eseji i ogledi" (1966.), "Derviš i smrt" (1966.), "Za i protiv Vuka" (1967.), "Tvrđava" (1970.), "Djevojka crvene kose" (1970.), "Ostrvo" (1974.), "Sjećanja" (1976.) i "Krug" (1983.).

Čuveni Selimovićevi citati

"Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće"

"Svakome ću priznati pravo da me prevari – osim prijatelju!"

"Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji"

"Kad mi je teško, bježim u samoću; kad mi je još teže, tražim dobre ljude"

"Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača"

"Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću"

"Nema nijedne religije koja nije bezbožno rušila"

"Znanje ljudsko je neznatno, zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna"

"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro"

"U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno"

"Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?"


Izvor: Klix.ba

[dacina_curica]

- Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.
- Pa ko je kriv za to?
- Niko. Moja nesreća, možda. Moj život, možda.
- Zato sto smo siromašni?
- Zato što smo siromašni srcem i lijepim mislima. Eto, život sve više izmiče, djecu smo pogubili, mi smo se udaljili jedno od drugoga, riječ toplu ne kažemo ni jedno drugome ni drugim ljudima, gazim pustom stazom, ništa ne očekujem od sutrašnjeg dana, ni od kojeg dana više, samo je provalija i besmisao preda mnom. I strah.

Ostrvo

[dacina_curica]

"Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam."

Tvrđava

[Trepavica]

I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaј čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. ...Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to..

M.Selimović

[Bambi]

Ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.

Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Ali ta slabost, i taj strah pred neslućenim teškoćama, ta želja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave.

[Bambi]

Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.



Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me spriječiti da izvršim obavezu.