Da zavrsim.
Ta agonija s temperaturom i napadima panike je trajala 4 mjeseca. S obzirom da mi xanax ni nakon mjesec dana nije pomogao, mislila sam da nije psiha u pitanju. Pogotovo nisam mogla ni u snu sniti da psihicki problemi mogu prouzrokovati toliko fizickih simptoma. Kako cu i znati kad veze nisam imala o tim bolestima. Upucivali su me neurologu, slikala sam vratnu kicmu, snimala vratne zile kolor doplerom, nasli mi suzenje jedne vene i kontali da mi se zbog toga manta pa propisali Urutal od kojeg zamal nisam crkla. Kad sam ga pocela piti, cim bih digla glavu s jastuka, sve bi se zavrtilo oko mene. Pa sam ispitivala srednje uho a jedan dr je sumnjao da imam multiplu sklerozu
Vec je tata poceo misliti da umisljam a ja sam padala sve vise jer mi svi ti silni doktori nisu pomogli.
Nakon svakog napada panike bih plakala zbog nemoci, ljutnje i ne znam cega sve ne i onda bih zaspala i ne bih se budila po 11 sati.
U tom periodu, kad sam 3 dana lezala na internom odjelu, posjetila me jednom psihologinja. Pitala me kako sam, sta osjecam, sta mi je s mamom kad sam rekla da zivim s ocem i bratom. Prije nego sto sam joj odgovorila pocela sam plakati i to me sve tad zacudilo, zasto placem nakon 12 godina, ta toliko puta sam ljudima rekla da mi je majka umrla i nisam plakala. Onda sam joj kao svoj najveci strah rekla da se bojim sta ce biti s tatom i bratom ako meni nesto bude. Ona mi je na to rekla da bih njima pomogla, moram prvo biti ja dobro i kad se god uznemirim da popijem apaurin od 5m.
U nalazu je napisala anksioznost i panicni poremecaj. Terapija apaurin i po potrebi antidepresivi.
Tad mi je internista propisao xanax, sto sam vec govorila ali niko se nije pozabavio njenom dijagnozom vec su se i dalje fokusirali na fizicke probleme sve dok nisam, nakon 4 mjeseca, otisla jednom dr u penziji koji je prilicno poznat.
Dok sam ulazila njemu rekao je "mmm depresija, ti si sine depresivna...sjedni".
Dijagnoza "s vrata".
Propisao mi je Zoloft.
Sjela poslije u auto, krivo mi, samo sto ne placem. Mislim se, pila sam xanax pa nista, kakva psiha, niko nema pojma ni o cemu.
Al haj, pocnem piti Zoloft jer sam tom dr trebala za mjesec dana, kad popijem kutiju, na kontrolu.
Poslije 3 sedmice napadi su se prorijedili. Ispalo je da je dr u pravu.
E onda sam pocela citati po internetu o tim F dijagnozama i uvidjela da je to stvarno to, depresija, ptsp, anksioznost i napadi panike. Citala sam neki forum "psihijatrija" kojeg sad izgleda nema.
Nakon 4-5 mjeseci lezanja, odlucila sam da radim nesto sto volim. Uvijek sam voljela zivotinje i prirodu, iznad nas ima brdo, na njemu ogromna ravnica, kamenjar, nigdje nikog. Ja sam tuda redovno setala i fotkala.
Bila sam i 2 godine slaba, hodam a noge kao da se saplicu, kao da je ispod mene nesto meko a ja propadam, pa osjecaj dezorjentisanosti i omamljenosti.
Al bila sam uporna.
I pocela sam puno hodati sa sestrama. Obisle smo citavu Hercegovinu, znaci svaki vikend u auto i negdje. Nema gradica ni grada ni veceg sela, nekropola, arheoloskih nalazista, prirodnih ljepota, starih gradova i svega sto postoji a da nismo obisle.
Vidjele su da mi to godi.
Znaci bitno je raditi ono sto volis, sto te smiruje.
Recimo, ja nikad nisam o tome pisala po forumu jer nisam htjela nikog da opterecujem svojim problemima a i ne bi mi pomoglo. Ti ako mislis da tebi pomaze, pisi. Kao sto rekoh, bitno je raditi ono sto mislis da ce ti prijati, bez obzira sta je to.
S vremenom sam napade panike dobivala 2-3 puta mjesecno pa jednom u 2-3 mjeseca, pa jednom u 6 mjeseci. I uvijek bi to bilo kad sam u stanju opustenosti. Znaci, nikakav okidac, ni stresna situacija, nego kad je sve ok.
Dva puta mi se desilo da me zatekne medju narodom. Jednom na promociji knjige, drugi put u dzamiji. Ali uspjela sam oba puta da se sklonim i sacekam da sve prodje pa se vratim medju ljude.
Danas rijetko kad imam "napad", stavljam ga pod navodnike jer nije ni blizu jakog inteziteta kao prije. Samo cekam da prodje i ponavljam u sebi bice ok, svaki put je proslo, proce i sad. Anksioznost i depresiju sam rijesila. Jedino se jos uvijek "bojim doktora". To je nesto sto traje od kako znam za sebe. Ko malo dijete, pricali su mi, bih povracala i plakala cim ugledam bolnicu. Kad god odem na bilo koji pregled znam se i tresti od straha. Ne znam zasto. Zdrava sam osoba. Moja dr zna da mi ne vrijedi mjeriti tlak kad joj dodjem jer skoci do plafona. To je nesto sto je van moje moci.
Inace, mozda i sto sam usla u cetrdesete, puno sam mirnija i zadovoljnija sobom i zivotom. Nikad nisam ni bila neki propalitet da se sekiram, da mrzim sebe i placem nad svojim zivotom pa da sam iz tog razloga depresivna. Ne. Razlog svim dobivenim dijagnozama je majcina smrt. Bar ja tako mislim a ko zna, mozda nisam ni u pravu. Al definitivno volim zivot i zelim zivjeti.
Sta je moj recept... Radim sto volim, nije me briga sta ce ko misliti, ne moze me niko natjerati na nesto sto ne zelim i ako mi kod nekog nesto smeta otvoreno mu kazem. Necu da sutim, trpim i gomilam u sebi lose emocije. Stitim sebe od tudjih problema, ne zelim da se sekiram zbog drugih, ne zelim da me iko emotivno iscrpljuje, doziram lose vijesti, ne slusam tuzne pjesme, ne gledam tuzne filmove i clipove. I mozda najvaznije od svega...a to traje tek zadnju godinu, dvije...kad se god uznemirim zbog neceg, taj osjecaj uklonim pomisli o prolaznosti zivota. Vec sam presla polovicu zivota, nista nije vrijedno sekiracije, ovo malo sto imam ce proci za tren pa cemu se opterecivati glupostima.
Pomisao da smo svi tu privremeno i da je zivot prekratak mi je NAJBOLJI lijek, zaista. Svaki dan ta misao mi prodje kroz glavu barem jednom i onda mi sve bude ravno do mora.
...citajuci tvoj post, u jednom trenutku sam otvorila obe ruke, sirom...ti si prisla i ja sam te cvrsto zagrlila 
...uvijek si mi bila draga, a kako si se na ovoj temi otvorila, usla si mi pravo u srce...ovo ti govori neko ko je rodjen u dzehenemu-uza familija- i koja je marsirala i promarsirala, drito kroz dzehenem 
da zveci.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
