U povijesti čovječanstva nauka i monoteističke religije su imali različite pozicije. Ovisno o niza faktora nisu uvijek imali iste smjerove kretanja, niti su imali iste stavove, niti su im se uvijek podudarali ciljevi i zadaci. Ovisno od kulturno – civilizacijskog kruga nauka i religija nekada su se međusobno nadopunjavale, a nekada su se isključivale. Naučni radnici su nekada imali istovjetan status sa učenjacima, a nekada su bili zbog svojih stavova i ubijani. Naučni radnici danas, za razliku od ranije, imaju slobodu da se bave svakovrsnim istraživanjima i da rezultate do kojih dođu slobodno interpretiraju. Kada je riječ o čovjekovoj fizionomiji sa sigurnošću možemo reći da je svaki dio istražen i da je anatomija čovjeka potpuna poznanica. Otuda je i logično što se predmet ljudskog interesovanja pomjera u sferu metafizike, odnosno, istraživanja koja se tiču nematerijalnog odn. apstraktnog. Rezultati novijih istraživanja su revolucionarni i ono što su naučni radnici otkrili u potpunosti se podudara sa doktrinama monoteističkih religija.
Naučno dokazali da duša postoji
Američko-britanski dvojac Dr. Stjuart Hamerof sa univerziteta u Arizoni i britanski psihijatar ser Rodžer Penrouz su priznati naučnici kvantne fizike, koji su uspjeli da naučno dokažu da duša zaista postoji.
Njih dvojica su autori nove kvantne teorije svijesti, prema kojoj se naše duše nalaze u specifičnim strukturama nazvanim mikrotubule ili mikrocjevčice, smještene u ćelijama mozga, a odatle nakon smrti mogu da izađu i nastave da postoje u univerzumu (muslimani vjeruju u berzahu).
Na ovom istraživanju su radili od 1996. do 2012.godine. Polazište za njihovo istraživanje je ideja da je mozak biološki kompjuter, sastavljen od gotovo 100 milijardi neurona, odnosno nervnih ćelija, i specijalnih, takozvanih aksonalnih varnica i sinaptičkih veza, koje se ponašaju kao informacione računarske mreže. Oni su željeli da dokažu da je naše svjesno iskustvo rezultat procesa koji se odvija u mikrocjevčicama, što su nazvali orkestrirana objektivna redukcija (Orch-OR).
Svoje istraživanje su provodili na osobama koje su doživjele kliničku smrt. U istraživanju su utvrdili da kod osoba koje dožive kliničku smrt njihove mikrocjevčice iz ćelija mozga gubile su kvantne podatke, ali informacije u njima nisu bile uništene. Time su Hamerof i Penrouz potvrdili da duša u vrijeme kliničke smrti ne umire, već odlazi negdje u univerzum.
Također, utvrdili su da kod osoba koje su doživjele kliničku smrt, a ljekari intervencijom uspijeli da ožive pacijenta, sve kvantne informacije su se vraćale u mikrocjevčice, a osoba koja je bila na samoj ivici života tvrdi da ima osjećaj kao da je zamalo umrla. Tako je moguće da, kada osoba zaista umre, njegove kvantne informacije potpuno napuštaju tijelo u vidu duše i nastavljaju da postoje u vantjelesnom obliku negdje u univerzumu.
Definitivan dokaz da postoji život i nakon smrti?
Pored dokaza o postojanju duše naučnike je zanimalo i pitanje: Postoji li život poslije smrti? Jedan od onih koji se bavio ovom temom je, profesor Medicinskog fakulteta Wake Forest u Sjevernoj Karolini Robert Lanza. On tvrdi da se odgovor na to pitanje koje zaokuplja filozofe, naučnike i vjernike krije u kvantnoj fizici, a posebno u poznatoj teoriji biocentrizma i činjenici da se elektroni ponašaju i kao materija i kao talasi. Prema njegovim riječima, dokaz o tome da život nakon smrti zaista postoji sadržan je u ideji da je predstava o smrti samo djelić naše svijesti.
Iako se nama čini da smrću nestaje i tijelo i svijest, odnosno da se pretvaramo u prah, na svojoj službenoj stranici Lanza objašnjava da predodžba o smrti kakvu poznajemo ne može postojati u ‘realnom smislu’. Smatra da smo tokom vremena naučeni prihvatiti ideju o umiranju, ali ona postoji samo u našim umovima. ‘Svijet postoji samo zbog svijesti pojedinca o njemu. Život i biologija su od ključnog značaja za stvarnost, koja zauzvrat stvara svijet. Svijet, međutim, ne stvara život. To vrijedi za vrijeme i prostor, koji su samo oruđe uma. Da bi potvrdio svoju hipotezu, ukazuje da način na koji opažamo česticu može uticati na njeno ponašanje.
Za tu svrhu Lanza se poslužio poznatim eksperimentom s duplim prorezom koji je inače teže shvatiti za razliku od onog pomoću boja. Mi nebo možda doživljavamo kao plavo, ali kad bi ćelije našeg mozga bile izmijenjene tako da nam nebo izgleda zeleno, postavlja se pitanje je li nebo zaista bilo plavo ili smo ga mi samo tako doživljavali, pojasnio je.
Naučnici tvrde da ovaj eksperiment dokazuje da se čestice mogu ponašati kao dva odvojena entiteta, dovodeći u pitanje odavno definirane teorije o vremenu i opažanju. Dakle, ovim otkrićima se potvrdilo ono što su ranije zagovarale monoteističke vjere, ono u što ljudi od postanka svijeta vjeruju, a to je da duša postoji i da smrću prelazi u drugi oblik života. Ovo istraživanje je vrijedno pažnje i predstavlja veliki doprinos naučnom istraživanju, religijama, antropologiji. Po mnogo čemu ova otkriće su revolucionarna.
No, naučnici bi trebali biti svjesni činjenice da kada je riječ o daljnjim istraživanjima duše da se tu neće moći mnogo napredovati. Glavni argument da se u budućnosti neće doći do novih saznanja o duši jeste činjenica da nekoliko hiljada godina koliko se prati i bilježi vrijeme, nisu se proširila saznanja o duši. Danas o duši ništa više ne znamo nego što se znalo prije 1000 godina. Pa otuda i zaključak da se ni ubuduće neće mnogo otkriti saznanja o duši, jer to nam upravo potvrđuje Kur'an: Pitaju te o duši. Reci: ‘Duša je nešto što – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja (El Isra 85.).
Upravo u ovom ajetu iz Kur'ana nalazimo potvrdu činjenici zašto mi danas nemamo mnogo znanja o duši. Da ne bude zabune misli se na znanja o duši koja se tiče njene supstance, dok mi posjedujemo znanja o duši koja se tiču njenih svojstava i karakteristika, znamo čemu je duša sklona, koje su njene potrebe, koja je njena hrana, koje su vrste duša itd.
Kada se osvrnemo na otkrića koja smo spominjali, treba vidjeti na koji način se ovim možemo okoristiti. Prije svega kada je riječ o onima koji su vjernici njima ovo otkriće služi kao potvrda ispravnosti puta i dokaz da je vjera prirodno stanje čovjeka. Ovo otkriće se podudara sa ajetom iz Kur'ana koji glasi: Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim … (Fussilat 53.)
Ova otkrića mogu i trebaju poslužiti i onima koji su izvan vjere, onima koji su agnostici. Ovo je argument nad kojim se trebaju zamisliti, odn. preispitati svoj stav prema vjerovanju. Možda ih upravo ovo otkriće poveže sa njihovim Gospodarom upravo onako kako je istraživanje okeana-voda francuskog naučnika Žan Žak Kustoa i otkriće mjesta gdje se spajaju vode dovelo do spoznaje da vjeruje u Boga. Prisjećajući se tog trenutka susreta sa istinom odn. spoznajom Kusto je rekao: Saznavši od francuskog doktora Morisa Bukaya koji je prihvatio Islam prije njeg. Kada sam mu rekao o onome što sam otkrio, on mi je skeptično odgovorio, da je Kur'an još prije 1400 godina rekao o tome. Za mene je to bio kao udar groma iz vedra neba. I zaista kada sam pročitao prevod Kur'ana tako je stajalo! Nakon toga sam uzviknuo: Kunem se, da ovaj Kur'an, za kojim moderna nauka kasni 1400 godina, ne može biti govor čovjeka. To je zaista govor Svemogućeg. Nakon toga sam prihvatio Islam i svaki dan sam bio zadivljen istinom, pravdom, lahkoćom, korisnosti ove vjere. Neizmjerno sam zahvalan Onome ko je stvorio moje oči da vide Istinu.
Dakle, na sličan način bi trebali da razmišljaju svi oni koji nisu u okrilju vjere. Razum je čovjekov vodič, a ovakvi argumenti nebi trebali ostaviti čovjeka ravnodušnim prema istini. Potvrda postojanja duše naučnom metodom je istinski argument i prilika za vjernike da ojačaju svoje vjerovanje, a onima koji ne vjeruju ili su agnostici u najmanju ruku trebaju da se zamisle, a zašto ne i da počnu da vjeruju!
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
