HVO

[Maja]

Pise da ga je kostalo funkcije, nadam se da nije zivota.
Ovdje su bila dva brata kao on i pokvarili im kocnice na autu, oba poginula

[Pasaga]

cuo sam raznih prica
u tom vremenu,sreo sam jako mnogo ljudi,vecinom bh katolici,posto sam se zadesio na tom terenu
na nesto tako,nisam naisao
snalazio se kako sam znao i umio
bilo ih je malo liberarniji,izgovorili bi po koju,nako tiho,da svak necuje
velika vecina,veliki extremi,divljaci,malo je rec
sto je najgore...sve od ljudi od kojih se nikad nebi nadao
nisi se smio pouzdati ni u kog koga imalo poznajes
neponovilo se

[Rum]

Ahmići / Zagrljeni u smrt: Emsad, Nihada i njihovo troje djece ubijeni su zajedno
Iza saopćenja i agencijski vijesti o identifikaciji novih 13 žrtava u prostorijama Javnog komunalnog preduzeća „Gradska groblja Visoko“, što su se jučer borili za mjesto u medijskom prostoru između vijesti iz Ukrajine i novih političkih prepucavanja, skrila se strašna sudbina o jednoj porodici zbrisanoj s lica zemlje i djeci ubijanoj tokom akcije „48 sati pepela“ na području MZ Ahmići u srednjoj Bosni.

Piše: Faruk Vele

Identitet ovih žrtava je najprije utvrđen putem DNK metode da bi jučer taj identitet potvrdili i članovi njihovih porodica.

Tako je u Visokom zvanično identificirano pet članova porodice Salkić iz mjesta Nadioci kod Viteza, sela u sastavu MZ Ahmići. Njihova tragična sudbina je posebno bolna.
Naime, članovi ove porodice su potvrdili identitet supružnika Emsada (1955) i Nihade (1959) te njihovo troje djece: Melise koja je u momentu smrti imala samo osam godina, Nermina koji je imao svega 12 godina te četrnaestogodišnjeg Senada.

Bili su samo djeca…
“Riječ je o porodici iz mjesta Nadioci. Tokom akcije HVO-a 16. aprila 1993. godine, vjerovatno kada u vidjeli da su sela počela da gore, pokupili su djecu, sjeli na traktor i krenuli su prema mjestu Gruber i Zenici, kako bi se spasili. Dočekani su od strane HVO i svi su pobijeni, uključujući djecu: Melisa (8), Nermin (12) i Sead (14). Kompletna porodica je uništena. Emsada Salkića sam poznavao. Bio je ugledni čovjek, trgovac. Znam njegovo porijeklo. To je fina i čestita porodica“, govori za Radiosarajevo.ba iz predsjednik Udruženja žrtava „16. april“ iz Ahmića, Atif Ahmić.

Također jučer su članovi porodice zvanično identificirali i brata i sestru, Adisa i Adisu Salkić.

„Nisam siguran da li su to bila djeca Emsadovog brata ili bliski rođaci… Ko je god tog dana naišao, ubijen je“, dodaje Ahmić.

Na udaru bojovnika HVO-a porodica Salkić je bila i nešto prije masakra u Ahmićima.

Naiem, u februaru 1993. Tomislav Cicko Bralo na svirep način je ubio i Esada Salkića u njegovoj kući u Nadiocima, bilježi historičar, dr. Amir Kliko u knjizi "Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.".
General Tihomir Blaškić se tada izvinio za taj zločin, te rekao da Bralo "već dva mjeseca nije pripadnik HVO-a, da će bit uhapšen i suđen". Međutim, Bralo je pušten upravo 15. aprila 1993., da bi dan kasnije činio zvjerstva u Ahmićima!

U petak, 4. aprila ove godine potvrđen je identitet i braće Čerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog 1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina (1979).

„Gotovo svi Bošnjaci iz sela Nadioci, koji su tu živjeli sa komšijama katolicima, pobijeni su tih dana. Ostala jedna porodica Čemirmića“, pojašnjava nam Atif.

Posebno je indikativna i nadasve tragična priča o tome kako su Salkić i ostali iz Viteza završili na lokalitetu Međine kod Mostara!?

„Žalosno je što se to odigralo. Mi smo imali dojavu od mještana Nadioka, katolika, prije par godina da se oni nalaze na jednoj lokaciji. Obavijestili smo gospodina Amora Mašovića.

On i njegov tim su izašli na teren, ali nisu našli ništa. Lokacija je sto posto bila tačna, ali su u međuvremenu posmrtni ostaci, očito, iz Viteza prebačeni u Mostar u zajedničku grobnicu Međine - da se uklone tragovi zločina...“, objašnjava nam Ahmić.

Na pitanje kada se to dogodilo, odgovara da je riječ o početku 2000-tih.

Skrivanje zločina

Atif spominje i slučaj muškarca iz mjesta Alihodže koji je radio u lokalnom UNIS-u. Uhapšen je 16. aprila 1993. godine dok je išao na posao. Likvidiran je, kako se pretpostavlja, u Vitezu, prebačen u Mostar, da bi na kraju njegovi posmrtni ostaci bili pronađeni u Banjoj Luci!

Udruženje žrtava iz Ahmića potražuje ukupno 22 žrtve. S novim ekshumacijama taj broj je smanjen. Žrtve nastavljaju tražiti...

U knjizi "Genocid u Ahmićima 1993." autor Rasim Muratović donosi iskaze svjedoka. Jedna od njih, Abdulah Ahmić, je potvrdio saznanja o ubistvima civila u mjestu Nadioci.

“Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili“, rekao je.

Ko stoji iza ovih zločina? U spomenutoj knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” dr. Kliko bilježi da su jedinica Jockery iz Busovače i jedinica 4. Bojne Vojne policije HVO "brzo ovladali Ahmićima i Nadiocim nakon čega je počeo pokolj nad bošnjačkim stanovništvom”

“Nisu poštedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce i invalide. Ubili su 116 civila i pripadnika ARBiH“, zaključuje Kliko.

Ekshumacija i identifikacija su, nažalost, potvrditi ove navode.

Svi članovi porodice Salkić te braća Čerimić, u skladu sa željama njihovih porodica, bit će ukopani 7. maja 2022. godine u Šehidskom mezarju u Vitezu.

Umjesto zaključka

Zločini u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu (Vareš) i okolnim mjestima srednje Bosne, potom, recimo, pakleni plan HVO-a da u Starom Vitezu detoniraju cisternu punu eksploziva u namjeri da ga potpuno unište (o čemu je potresno pisao Dragan Bursać), zajedno sa kasnijom pogibijom osmero hrvatske djece u Vitezu od granate s položaja Armije RBiH, a da ne govorimo o Prozoru, Gorenjem Vakufu, Mostaru, Stocu, Čapljini, odnosno Trusini, Grbovici, Uzodlu… (jer zločin je zločin) ispisuju priču o pogubnosti sukoba sukoba tokom 1993. i 1994. na širem području Hercegovine i srednje Bosne.

On je, kao je potvrdo i Tribunal u Hagu, prije svega, bilo posljedica tragičnih fantazmi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana njegove politike stvaranja etnički čistih područja putem „udruženog zločinačkog poduhvata“, s učešćem Hrvatske vojske (HV). To je, kao i danas, bio nadasve izraz uvjerenja da Bosna ne može opstati kada se „hrvatske i srpske škare spoje“, te da se trebaju praviti nekakve granice „za povijest“.

U svemu tome žrtve poput one porodice Salkić ili male Mladenke iz Grabovice tek nedužne kolateralne žrtve.

Ali, užasno je da nastavljači takvih politika postoje i danas, te ne mogu i ne žele da spoznaju ove istine i tragičnosti tog puta za građane ove zemlje, ma kako se zvali. Ova i priča i nastaje da bi ukazala na zastrašujuće razmjere širenja mržnje i opasnih političkih fantazmi, jer to neminovno vodi u zlo.

Radiosarajevo.ba
02.04.2022.godine

FB_IMG_1775116412871.jpg

[Rum]

Vlaska posla

[Rum]

"Ne smijemo nikad zaboraviti da je beba Sejo Ahmić ubačen u rernu i ispečen živ. Od same pomisli da to sutra neki zločinac može uraditi našem djetetu, razum staje. Nažalost, svijest mnogih Bošnjaka danas nije mnogo bolja u odnosu na period od prije trideset godina, jer mnoge oči vide, ali su im srca slijepa."

FB_IMG_1776322710675.jpg

[Rum]

UZP u Ahmićima: Donirao 20.000 maraka za crkvu, UZP ga razapeo na prozore džamije

Jedan od najpotresnijih priča o stravičnom zločinu nad Bošnjacima u Ahmićima je kazivanje o sudbini hadžije Hazima Ahmića.

U Ahmićim je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić. Svojevremeno je svojim komšijama Hrvatima poklonio 2.000 kvadratnih metara zemljišta za izgradnju katoličkog groblja „TOPOLA“ u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka. Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim raznijeli eksplozivom.

vrelo: knjiga "GENOCID U AHMIĆIMA" autora Rasima Muratovića; Sarajevo 2013. godina; magazinplus.eu

Na lijevoj slici minirana džamija u Donjim Ahmićima koju je sagradio hadži Hazim Ahmić 1991. godine a na desnoj njegova zapaljena kuća

FB_IMG_1776356174068.jpg

[Rum]

Ovi su haman gori od cetnika

[Rum]

"Kada smo stigli na teren već je bilo kasno. Našli smo bebicu u rerni ispečenu"
Ahmići

Gledamo u njega dok nam priča, ali naš um još uvijek ne prihvata da su takvi zlikovci još uvijek živi i da su im potomci uopšte zdravi.
Da imaju neki koji su ovakvima nekakvo slavlje dali. Uopšte ih pustili u svoje naselje, selo, grad ili državu.
Ne želim im to.
Jer ovakva zlodjela se trebaju do zadnje kapi krvi u venama kleti.

[ElTriconi]

Ovi su haman gori od cetnika

Od dva brata djeca, hriscani pravoslavne vere i pravoslavci hriscanske vjere

[Krokodil Behko]

I šta su postigli?
Ovo Hrvata što je ostalo u BiH, kolektivno su kao ono Srba što je ostalo na Kosovu, sve sami goli Vučićev bandit. Tako i ovi. U ovoj državi, teško je pronaći Hrvata koji nije bandit, ili koji ne bi to bio ako mu se ukaže prilika. To bi vam bio taj princip konstitutivnosti i pariteta.
Sarajevskom KCUS 52 miliona, a na nekom kamenjaru neki če sagraditi dvorce za 48 miliona.
To bi vam bili Hrvati. Ne hadezeovci već Hrvati.

[ElTriconi]

I šta su postigli?
Ovo Hrvata što je ostalo u BiH, kolektivno su kao ono Srba što je ostalo na Kosovu, sve sami goli Vučićev bandit. Tako i ovi. U ovoj državi, teško je pronaći Hrvata koji nije bandit, ili koji ne bi to bio ako mu se ukaže prilika. To bi vam bio taj princip konstitutivnosti i pariteta.
Sarajevskom KCUS 52 miliona, a na nekom kamenjaru neki če sagraditi dvorce za 48 miliona.
To bi vam bili Hrvati. Ne hadezeovci već Hrvati.

Cuj sta su postigli, sad ne smiju otic spavat da ne bace pogled isprid kuce da vide imal mudzahedin il terorista kakav. Sto ih manje ima sve ih je vise strah odmazde i osvete, takav je to obicaj u njih.

Daleko je kroacija j... ti to

[Krokodil Behko]

Šta se dogodilo u Bugojnu u julu 1993. godine?


Bugojno je bila posljednja općina u kojoj je HVO napao jedinice Armije RBiH, počeo hapsiti i ubijati civilno stanovništvo. Bilo je to u periodu od 17. do 27. jula 1993. godine.

Bugojanska brigada HVO-a Eugen Kvaternik otpočela je napad na Bugojno 17. jula 1993. godine na dijelove grada sa bošnjačkim stanovništvom, na objekte koji su bili pod kontrolom Armije RBiH, sa ciljem da konačno stave pod svoju punu (političku i vojnu) kontrolu grad i cjelokupnu teritoriju općine Bugojno. Drugim riječima, cilj je bio uspostaviti vlast tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u punom kapacitetu, eliminirati legalne organe vlasti Republike BiH i njenu oružanu silu - Armiju RBiH.

Pripadnici HVO-a su u periodu od 17. do 28. jula, dok su trajali intenzivni napadi na Bugojno sa ciljem da ovladaju ovom srednjobosanskom općinom i priključe je sastavu tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne, izvršili stravičan masakr u naselju Vrbanja ubivši 45 civila bošnjačke nacionalnosti, starosti od 19 do 82 godine.

U tom sukobu HVO je izgubio, povukao se sa teritorije općine Bugojno i povukao sa sobom najveći dio hrvatskog stanovništva. Do tada je grad bio u djelomičnom okruženju HVO-a.

Da je tada palo Bugojno pod kontrolu HVO-a, a budući da su se u tom periodu odvijali mirovni pregovori, pregovaračka pozicija bosanske delegacije bila bi daleko teža, nastavak rata bi bio neizvjestan te bi sam opstanak države BiH bio u pitanju. Ciljevi Udruženog zločinačkog poduhvata, onako kako ih je definisao Haški sud, bili bi u potpunosti ostvareni.


O kakvim se jedinicama HVO-a radi najbolje govore snimci iz tog perioda iz Bugojna. Jedna od najpoznatijih fotografija iz proteklog rata koja prikazuje vojnike HVO-a sa nacističkom zastavom zabilježena je upravo u Bugojnu. Razmjere destrukcije koju je ovaj grad pretrpio tokom napada HVO-a pokazuje i uništena čuvena Sultan-Ahmedova džamija u centru Bugojna.


Ubijeno 45 Bošnjaka, samo jedan zločinac HVO-a osuđen


Ignorantski odnos prema žrtvama zločina u Bugojnu sistemski pokazuje Tužilaštvo BiH. Uprkos tome što porodice godinama traže pravdu, za zločin koji su počinili pripadnici HVO-a do sada je procesuirana samo jedna osoba - Slavko Šakić.

Pretprošle godine je Udruženje građana Porodice stradalih Vrbanja 1993. jasno zatražilo od Tužilaštva BiH da promijeni odnos prema žrtvama ovog stravičnog zločina i da konačno podigne optužnice.

"Pozivamo Tužilaštvo BIH i da promijeni svoj odnos prema našem Udruženju, ali i prema porodicama žrtava. Kako bi bar u budućnosti izbjegli selektivan pristup zločincu i žrtvi, Tužilaštvo pozivamo samo da radi svoj posao i podigne optužnicu protiv svih odgovornih. Nesumnjivo, Tužilaštvo za to ima dovoljno materijala, čak i kada bi uzeli u obzir samo one dokaze koje im je za konkretne događaje i odgovorne počinioce, dostavilo naše Udruženje u proteklim godinama.

U pravilu na naše upite Tužilaštvo je ostalo nijemo, tromo i nezainteresovano ili nam je u najboljem slučaju davalo šture, površne odgovore, bez empatije ili barem profesionalizma", navodi se u saopštenju ovog Udruženja iz 2024. godine.

Od tada do danas ništa se nije promijenilo. Tužilaštvo BiH i dalje ignoriše bugojanske bošnjačke žrtve.

[Laser]

..

[Veca]

gledaj ti samo datuma. o sebi se zabavili.

[Naseef Mushroom]

1992. godina, prije šuplje kako su Armija Republike Bosne i Hercegovine i HVO kasnije zavadili.
Prije šuplje kako je “islamizacija” ARBiH se ogadila mnogim Hrvatima pa se ogorčeno teška srca morali pridružiti svojoj vojsci jer su vidjeli da Bošnjaci prave svoju armiju.

I onda neko kaže da je Željko Komšić kriv i uzrok zašto se Hrvati danas Hrvati ovako ponašaju u Bosni i Hercegovini i da ih je natjerao da sarađuju sa Srbima.

Mnogi pišu da zamjeraju Komšiću da kao član predsjedništva nije otišao u Čapljinu, Široki i Grude i iskoristi svoju poziciju da radi na relaksiranju odnosa kod naroda.
Ja jedino Komšiću zamjeram što ne koristi svoju poziciju i bude radikalan prema njima, što je previše pasivan.

[Naseef Mushroom]

Ovi su haman gori od cetnika

Gori su samo u jednom.
Srbi su kao lik koji ti u kafani priđe i kaže ti u lice da te zove napolje da se pobijete i da će te izbosti nožem.
Hrvati su kao lik koji je u kafani čitavo veče dobar sa tobom, grli te i nazdravlja sa tobom, pozove te da prošetate do iduće kafane, i dok šetate mračnom ulicom, izbode te nožem i uzme ti novčanik.
Uvijek su bili hinje.

[Veca]

u BiH-i postoje 2 tipa 'rvata, moji, Posavci, i oni tam, anam.