Bosanski forum

Otac tvoj lezi pet hvati duboko.
Kosti mu sada postaju koralji;
Onaj biser tamo njegovo je oko;
Smrtne mu dijelove mijenjaju ti vali
U nešto tako divno, dragocijeno

William Shakespeare

Bilo je nekoć
Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašće mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izeći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Antun Branko Šimić

Sta hocete od mene? Priznanje da sam je volio? Jesam, covjece, volio sam je vise od svoga Zivota. I volim je. I nedostaje mi, nedostaje mi svaki dan sve vise i vise, nedostaje mi onaj moj osmjeh koji sam imao kad sam bio sa njom, nedostaje mi ona sreca, oni dani,sve mi nedostaje.Moja sreca, moja tuga i cijeli moj svijet je stao u ta dva oka, stao i ostao. I dalje zadrhtim kad cujem nasu najdrazu pjesmu, kad ti neko spomene ime. Isti stari osjecaj, kao da nikada nije ni prestalo. Cudno je to, neko ti napravi toliko losih stvari, a ti pamtis samo one dobre, i znas da ne bi trebalo ni da se sjetis, a opet, sjetis se svaki dan. I uvijek isto pitanje mi prolazi glavom, je li moralo ovako? Ali nijee, znam da nijee, iako bih najvise na svijetu volio da si pored mene ti, da je sve kao prije. Upropastili smo sve, izgubio sam nju. Izgubio sam sve. Iznenada je usla u moj zivot i promjenila ga, ucinila ga boljim. Kad sam najmanje ocekivao da je zavolim, zavolio sam je. Bas takvu kakva jeste. Svaki trenutak sa njom je bio nesto sto ne mogu opisati rijecima, nesto nestvarno. Taj osmijeh. Najvise volim taj njen osmijeh, kad nam se pogledi susretnu, kada onako brzo ide prema meni. Nikad necu reci da me nije i ucinila sretnim, da sam pozelio drugu kad sam sa njom. Ona me znaala rasplakati i nasmijati. Poniziti i osvojiti. Naljutiti toliko da je pozelim otjerati do vraga, ali i zagrliti me tako da pozelim da stane vrijeme. Da zauvijek ostane samo moja. Ona je znala sve. Jednostavno je znala sa mnom. Obecavali smo mnogo, a samo jedno nismo obecali, da cemo otici jedno od drugog. I bas to neobecano se ostvarilo. Sta je ostalo poslije nas? Nekoliko propustenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilazenja kad se sretnemo i ime na koje jos uvijek reagujemo kada ga cujemo. Uspomene na nas i na ono sto smo bili.

Kazes... ‘’zao mi je", a u ocima ti vec nazirem koliko ti je tezak taj kamen krivice koji tako velikodusno pokusavas da poneses. Eh,mila moja…bolje ga spusti, nije to za tebe…smrvice te jednom, pogotovo budes li ga nosila na dusi…
Ti si navikla na one lake, jednostavne…one nakon kojih nema krivice…
Otkud sad ja tu…ovakav komplikovan, kako si znala reci...???
Zamisli, usudio sam se da ljubav umislim…usudio se da zavolim i to pokazem...
Oprosti, moja greska…samim tim i krivica ….Ma, samo opusteno...spusti taj kamen, otkotrljaj ga do mojih stopala…nisam ti ja tako lomljiv kao sto izgledam…
Kamen... svoje i tvoje krivice mogu ponijeti…
sta je to za mene, sitnica….a mozda mi treba to da ga nosim na dusi…nesto kao opomena…ili pak cijena koju treba da platim za boravak u tvojim ocima…
Ako je preuzimanje krivice nedovoljno…evo, doplaticu suzama…
samo imam jedan mali, ali znacajan uslov…bez tvog prisustva,
bar mrvicu ponosa da sacuvam, kad vec tebe nisam…Eto,dogovorili smo se…izvini sto sam te zavoljeo i reci... koliko jos suza ti dugujem?
Cisto da znam koliko si sebe procijenila…a i ne volim da duzan ostajem…

I onaj koji napada
i onaj koji se brani
imaju isto borilište
istu crkvu
istu fresku u glavi.

Pa čemu onda sukob?

To su,
u stvari,
dva ja jedne iste ličnosti.

Jedno ja poštuje te u borbi:
svesno,
razumno ja
i zato je unapred poraženo.

Drugo ja prkosi postojećem,
jer hoće da ga silom promeni
i zato je i ono unapred poraženo.

Svi su izgubili bitku već unapred.

I pobeđeni.

I pobednici.

Riču jeleni.
Tuku se čelima.
Stado košuta drhti kao lišće.

Vazduh se zgrušava od urlika.
Miriše ceo svet na snagu i na plodnost.

A onda:
upletu rogove
i umiru i pobeđeni i pobednik.

I dođe neki treći
mlitavi neki jelen
izlapeo,
neka poslednja vrebalica iz prikrajka
neko potpuno otrcano đubre od borca
i odvede sve košute.

Što ste maštali jeleni?
Što ste se ubijali jeleni?
I onaj koji napada
i onaj koji se brani
- imaju isto borilište
istu crkvu
istu fresku u glavi.
Bitku dobija treći.
Bitku dobija onaj koji je nije ni vodio.
Onaj koji jedino vreba sa strane.


Rika jelena ~ Miroslav Antić

"Ljudi od vrijednosti nikada nisu nadmeni. Čovek uvjek ima onoliko arogancije,
koliko mu nedostaje samosvjesti. Nadmenost je samo sredstvo da se vještačkim
ponižavanjem bližnjega, na silu uzdigne samosvjest."


O. Vajninger- "Pol i karakter"

Kako cigansko dete,
pa da ima plavu kosu?
Kako to? Ko je Andju uvracao:
plava kosa, plave oci.
"Niko ne zna cija sam.
Mesto oca mog i moje matere,
cesljao me vetar zut od hmelja,
Eto zasto imam plavu kosu.
Gledala sam u nebo
Gledala sam duze od sve druge dece.
Glava mi se napunila ptica,
nekih plavih predvecerja
i velikih kisa.
Eto zato imam plave oci.
Ciganin nije ni beo ni crn.
Ciganin je svako ko ima dva srca.
Jedno - da ga ubijes u srce.
Drugo - da mu ga pojedes sa usta.."

Paulo Koeljo: 11 MINUTA

Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi pre toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i svešću, isčekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbežno, da istina uvek nađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrednost svake sekunde. Onaj ko je sposoban da oseća, zna da je moguće uživati čak i pre nego što dotakne drugu osobu. Reči, pogledi, sve to sadrzi tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava pre samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks doalzi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj ko je zaljubljen, uvek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog sveta ne može sprecčti da ljubav izmeni pravila igre u jednoj sekundi.

Evo jedne nije iz Vesele sveske :

Preporučujem, da se pročita jedna zbirka priča koja me fascinirala, a kad god se spomene hladnoća, to mi bude jedna od asocijacija.
Radi se o knjizi Priče sa Kolime, Varlama Šalamova, Ruskog pjesnika i pripovjedača, koji je u zloglasnom radnom logoru proveo oko 28 godina. Ko misli da mu je hladno, nakon ove knjige će biti sretan. Za mene je njegov život i djelo esencija ljudske patnje. Knjigu je izdala beogradska kuća BIGZ negdje osamdesetih godina prošloga vijeka .

citat: Danas je temperetura bila oko 30 stepeni ispod nule. Veoma topao dan.

Još uvijek se čudim kako je mogao biti tako ironičan. Čudim i divim mu se.
Da, Solženjicin je poznatiji, ali je on poznat po tome sto je poslije napustanja logora postao pop zvijezda koja prodaje svoje iskustvo, a njegovi antisemitski stavovi ga bome potkopavaju

"Ucini drugome ono sto je on ucinio tebi i pri tome pazi da ne cinis drugima ono sto ne zelis da oni ucine tebi jer ti nisi ucinio njima kad su oni ucinili tebi da ti se cini da su ucinili ono sto ti nisi ucinio njima."


String

Leptirov prah ostade lebdjeti u zraku poslije leptira. Više se ne zna kako je izgledao leptir – je li bio velik, žarko šaren, malen, blijedo jednobojan? Ne vrijedi pitati, jer i nema drugog svjedoka.
Leptirov prah, letni prah, ostao je časak u zraku, prelagan da bi pao. Prenestvaran da bi ostao kao trajan trag. Svejedno, mi smo zahvalni leptiru, božanskom poletniku, za njegov tanani potpis u zraku.
Prah bez leptira svjedoči leptira, sloboda bez osloboditelja, san bez sanjača, vijest bez vjesnika, trenutak bez vremena… svjedoče da jest ono čega za oko nema.

Došuljala se krišom, ta ljubav naša, nekako je pronašla put od zvijezda, potekla negdje kroz sva naša lutanja, svladala daljine kojima smo putovali ne znajući jedno za drugo i zaustavila nas u koraku, da zastanemo na tren i napokon, ugledamo se njenim očima. Taj prvi put, kada vidio sam da stanuje u tebi, ostao je zauvijek utkan u svim mojim trenutcima, niti jedan više nikada neće biti prazan jer svaki je odjek onog drhtaja prepoznavanja koji se više nikada ne zaboravlja. Bio sam zbunjen tada, znaš, jer navikao sam tražiti, prolaziti kraj zagrljenih parova i njihovih spojenih sjenki u noći što su činile moju samoću još dubljim ponorom praznine koja me pratila u svim tim uzaludnim potragama za samim sobom. A tada, kada nas je ljubav napokon pronašla, i ja sam pronašao sebe , iznenada i bez upozorenja, ugledao svoj odraz kako napokon postaje stvaran u kristalnoj dubini tvojih očiju. Znam, tebi je to bilo tako simpatično smiješno, no moraš znati da sam prošao oluje straha, planine gorčine i nepregledna mora nepripadnja u kojima sam gubio sebe, nebrojeno puta rasplinut u maglama razočarenja. I prihvatio lažnu istinu da te nikada neću pronaći. Samo je još jedan djelić mene ostao stvaran, onaj koji je nosio zrnce nade, duboko zakopan u samom korjenu mog srca. Niti zamisliti ne možeš kolika je bila snaga njegovog klijanja kada ga je ljubav što nas je zaustavila jedno kraj drugog, ispunila svim onim životom koji je beskrajno dugo čekao da bude proživljen. Istina, iznenadila me ta vragolanka ljubav, nisam joj naslutio korake dok se šuljala kroz sve naše staze i spojila ih tako nebeski lako, u tom samo jednom trenutku otkrivanja, izbrisala sve naše potrage i učinila dalekim sve naše zablude. I živjeli smo za to, jasno mi je sada, čekali da ponovno postanemo stvarni jedno u drugome. A ljubav? Ona će odlepršati dalje, na krilima od sudbine i potražiti neke nove duše koje tragaju, da bi ih opet, tom svojom razigranom lakoćom, spojila u jednu.

Ljubav je kad i sam pogled na voljenu osobu izmami osmijeh.

Andro Ivić

Jednog dana profesor na fakultetu je odlučio da sa studentima započne raspravu.


Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?” Studenti su u glas rekli da jeste.

“Baš sve?”, pitao je profesor. “Da, sve.”, bio je odgovor studenata.

“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne? Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.

Studenti su zaćutali, nisu imali odgovor na to pitanje. Profesor je bio oduševljen jer je pokazao da je vera samo mit.

Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao: “Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”


“Naravno”, odgovorio je profesor.


“Da li postoji hladnoća?”

“Naravno, kolega. Zar nikad niste osetili hladnoću?”

“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz fizike, hladnoća je odsustvo toplote. Može se samo posmatrati da li objekat ima i da li predaje energiju i svoju toplotu na druge objekte. Bez toplote, predmeti su inertni, ne reaguju. Znači hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili odsustvo toplote.”


“A tama?”, nastavio je student.

“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.

“Opet grešite, gospodine. Tama je potpuno odsustvo svetlosti. Možemo proučavati svetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svetlost razlaže u zavisnosti od talasne dužine.TAMA je termin koji smo mi stvorili da objasnimo potpuno odsustvo svetlosti.”


I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”

Profesor je ćutao.

Student je nastavio: ”Bog nije stvorio zlo! Zlo je odsustvo Boga u čovekovom srcu, ono je odsustvo ljubavi, čovečnosti i vere. Ljubav i vera su kao toplota i svetlost. Oni postoje. Njihovo odsustvo dovodi do zla.”

Sada je profesor zaćutao.


Student se zvao Grinajz.

"Jedan dio moga života se završio, a drugi još nije počeo, i nisam nigdje, pa kako da mi se nešto desi na magnovenom preskoku iz onoga što sam bio u ono što još nisam? ...Sve poznato ostalo je na onoj obali: ovdje je granica između godina što su prošle i života što me čeka.
Zaista malo nosim u novi život. Sve što imam, to je u sjećanju."
(Tišine)

Miris trešanja...

Sanjao ju je godinama. Činilo se nekako da njen lik dolazi s druge strane snova, negdje iz sjećanja, negdje iz one tajnovite zone koja stanuje na rubu svih istina. Znao je taj miris koji je jedini ostajao nakon noći, još ga je dugo nosio kroz dan, taj miris prepoznavanja. Trešnje što se povijaju pod vjetrom sudbine. I znao je, volio ju je pod trešnjinim drvetom u cvatu, nekada davno, u nekom drugom životu, pod nekim drugim vjetrovima. Nasmiješio bi se tada, u trenutku kada je intenzitet tog mirisa prekrio sva neznanja površnosti egzistencije. Pogledao je ljude oko sebe i njihovo besmisleno trčanje za uvijek neuhvatljivom spoznajom i ispunjenjem. Promatrao je gorke svađe oko nevažnih sitnica, uočavao strah od odbacivanja, pokušavao pronaći iskru mudrosti u zabrinutim pogledima. Duhovi, samo duhovi bez supstance, prazne ljušture zaborava. A njemu su sudili svakim pogledom, govorili da je sanjar bez čvrstog oslonca, čudak. No, on je znao, duboko negdje unutra trešnjin cvijet nikada nije mogao umrijeti. Sve ljubavi ostaju zauvijek utkane u svemirskoj knjizi spoznaje, na onom mjestu u kojem su zapisane sve naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti. One struje životima i poput neprekinutih, nevidljivih niti povezuju srca koja fizička smrt može razdvojiti samo na kratko. U novim rađanjima, igra se nastavlja, sve do trena kada duše napokon shvate istinu. Da nikada i nisu bile razdvojene. I da je sve drugo besmisleno, sve drugo osim konačnog spajanja. Propadala su carstva, rijeke bujale i presušivale, ljudi se rađali i umirali, političke ideje pokretale bezumne ratove i podjele, bogati se bojali siromašnih, siromašni prezirali bogate. I sve to bilo je nevažno, jedino je miris trešnje ostajao stvaran, postojan, negdje na rubu svih sjećanja, na početku svakog početka. Kada ju je sreo, sva traganja postala su nevažna, sve zablude potonule su pred istinom, stvarnost se raspala poput lažnog stakla koje iskrivljuje pogled. I volio ju je, volio ju je opet, nikada je nije niti prestajao voljeti. Uz miris trešanja...

greeneyes wrote:Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio.
Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj.
Možda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajući.
Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj ženi.

Ivo Andric

Pomazem gdje mogu.

Ovaj Dali je očito bio narcis nad narcisima.

U šestoj godini sam želio postati kuvar. U sedmoj godini Napoleon. Moja ambicija je tako rasla iz godine u godinu sve do sada.

S. Dali