Super je ta zadnja
SEDAM SPRATOVA (Sette piani) - Dino Buzzati
Poslije jednog dana putovanja vozom, Đuzepe Korte stigao je, jednog martovskog jutra, u grad u kojem se nalazilo čuveno lječilište. Imao je malu temperaturu ali je ipak htio da pješke prevali put između stanice i bolnice, noseći svoj koferčić.
Mada je imao samo lagani početni oblik, Đuzepeu Korteu su savjetovali da se obrati ovom slavnom sanatorijumu, gdje se liječila samo ta jedina bolest. To je garantovalo izuzetnu stručnost ljekara i racionalniji i efikasniji raspored postrojenja.
Kada ga je ugledao iz daljine — prepoznao ga je zato što je već vidio njegovu fotografiju na reklamnim prospektima. Đuzepe Korte stekao je povoljan utisak. Bijela građevina sa sedam spratova bila je izbrazdana pravilnim otvorima koji su joj davali izgled hotela. Svuda naokolo bila je ograda od visokog drveća.
Poslije kratkog ljekarskog pregleda, u očekivanju brižljivijeg ispitivanja, Đuzepe Korte smješten je u jednu veselu sobu na sedmom i posljednjem spratu. Namještaj je bio svijetlih boja i čist kao i tapete, fotelje su bile od drveta, jastuci presvučeni šarenim tkaninama. Prozor je gledao na jednu od najljepštih četvrti grada. Sve je bilo mirno, gostoljubivo i umirujuće. Đuzepe Korte je odmah legao i, pošto je upalio lampu iznad uzglavlja, počeo je da čita knjigu koju je ponio sa sobom. Poslije kratkog vremena ušla je bolničarka i upitala da li nešto želi.
Đuzepe Korte nije želio ništa ali mu je bilo drago da počne da priča sa mladom djevojkom tražeći informacije o lječilištu. Tako je saznao za čudnu karakteristiku te bolnice. Bolesnici su bili podijeljeni po spratovima, zavisno od težine bolesti. Sedmi, tojest posljednji sprat, bio je za najlakše oblike. Šesti je bio namijenjen bolesnicima čija bolest nije bila teška, ali se ipak nije smjela zanemariti. Na petom spratu liječili su se već ozbiljni slučajevi i tako dalje, od sprata do sprata. Na drugom spratu bili su veoma teški bolesnici. Na prvom oni za koje više nije bilo nade.
Ovaj jedinstveni sistem, osim što je uveliko ubrzavao poslugu, sprječavao je da neki lakši bolesnik bude uznemiren blizinom nekog kolege u agoniji, i garantovao je na svakom spratu homogenu atmosferu. S druge strane, liječenje je tako moglo biti savršeno stepenovano.
Iz toga je proizlazilo da su bolesnici bili podijeljeni u sedam progresivnih kasta. Svaki sprat je bio kao neki mali svijet za sebe, sa svojim posebnim pravilima, sa svojim specijalnim tradicijama. A pošto je svaki sektor bio dodijeljen drugom ljekaru, stvorile su se, mada minimalne, ipak precizne razlike u metodama liječenja, iako je generalni direktor dao cijelom institutu jedinstveni osnovni smjer. Kada je bolničarka izišla, Đuzepe Korte, pošto mu se učinilo da je njegova temperatura pala, prišao je prozoru i pogledao napolje ne da bi vidio panoramu grada, iako je i to bilo novo za njega, nego u nadi da će primijetiti, kroz prozore, druge bolesnike sa nižih spratova. Struktura građevine sa velikim krilima, dozvoljavala je takvu vrstu posmatranja. Naročito je Đuzepe Korte usredsredio svoju pažnju na prozore na prvom spratu, koji su se činili veoma udaljeni, i koji su se vidjeli samo iskosa. Ali nije mogao da vidi ništa zanimljivo. Većinom su bili hermetički zatvoreni sivim pomičnim žaluzinama.
Korte je primijetio da je na jedan prozor pored njegovog naslonjen neki čovjek. Njih dvojica su se dugo gledali sa sve većom simpatijom, ali nisu znali kako da prekinu tišinu. Najzad se Đuzepe Korte ohrabrio i rekao: »I vi ste ovdje odnedavno?«
»O, ne«, rekao je drugi, »ovdje sam već dva mjeseca ...« Šutio je nekoliko trenutaka, a zatim ne znajući kako da nastavi razgovor, dodao: »Gledam dole svoga brata.«
»Svog brata?«
»Da«, objasnio je nepoznati. »Ušli smo ovamo zajedno, zaista čudan slučaj, ali njegova se bolest pogoršala, zamislite sad je već na četvrtom.«
»Šta na četvrtom?«
»Na četvrtom spratu«, objasnio je čovjek, a te dvije riječi je izgovorio sa takvim izrazom sažaljenja i užasa da se Đuzepe Korte gotovo uplašio.
»Zar su tako ozbiljni na četvrtom spratu?« upitao je oprezno.
»Oh, Bože«, rekao je ovaj drugi lagano odmahujući glavom, »nisu još u tako očajnom stanju, ali u svakom slučaju nema razloga radovanju.«
»Ali onda«, pitao je dalje Korte, sa šaljivom lakoćom kao neko ko govori o tragičnim stvarima koje se ne odnose na njega, »onda ako su već na četvrtom tako ozbiljni slučajevi, ko ide na prvi?«
»Oh, na prvom su oni koji baš umiru. Tamo ljekari više nemaju posla. Tamo radi samo sveštenik. I naravno ...«
»Ali malo ih je na prvom spratu«, prekinuo je Đuzepe Korte, kao da mu je stalo da dobije potvrdu, »gotovo sve sobe dole su zatvorene.«
»Ima ih malo, sada, ali jutros ih je bilo prilično«, odgovorio je nepoznati uz lagani osmijeh. »Tamo gdje su roletne spuštene neko je nedavno umro. Zar ne vidite, uostalom, da su na drugim spratovima sve roletne otvorene? Ali izvinite«, dodao je, lagano se povlačeći, »čini mi se da postaje pomalo hladno. Vraćam se u krevet. Sretno, sretno...«
Čovjek je nestao i prozor se zatvorio energično; zatim se vidjelo kako se unutra upalilo svjetlo. Đuzepe Korte je još ostao nepokretan na prozoru, gledajući netremice u spuštene roletne na prvom spratu. Gledao je u njih s nekom bolesnom upornošću, trudeći se da zamisli mračne tajne tog užasnog prvog sprata gdje bolesnike smještaju da umru; i osjetio je olakšanje što je tako daleko od toga. Za to vrijeme nad grad su se spustile prve sjenke večeri. Jedan po jedan, hiljadu prozora sanatorijuma se osvjetljavalo, izdaleka bi se moglo pomisliti da je to neka palata puna veselja. Samo na prvom spratu, dole u dnu provalije, desetine i desetine prozora ostalo je slijepo i mračno.
Rezultat opšteg ljekarskog pregleda razvedrio je Đuzepea Kortea. Kako je obično bio sklon da predviđa najgore, on se već u svom srcu pripremio na strašnu dijagnozu i ne bi se iznenadio da mu je doktor rekao da treba da ga preseli na niži sprat. Temperatura nije prestajala, iako je njegovo opšte stanje ostajalo dobro. Međutim, doktor mu je uputio srdačne riječi pune ohrabrenja. Ima tu malo bolesti — rekao je — ali veoma lagani oblik; za dvije ili tri sedmice po svoj prilici sve će proći.
»Znači, ostajem na sedmom spratu?« upitao je Đuzepe Korte strepeći u tom trenutku.
»Pa naravno!« odgovorio je ljekar, prijateljski ga tapšući po ramenu. »A gdje ste mislili da ćete ići, možda na četvrti?« upitao je smijući se, kao da pominje najapsurdniju moguću pretpostavku.
»Bolje ovako, bolje ovako«, rekao je Korte. »Znate šta? Kada je čovjek bolestan uvijek zamišlja najgore...«
Zaista, Đuzepe Korte je ostao u sobi koja mu je prvobitno dodijeljena. Upoznao je neke od svojih bolničkih kolega, u rijetkim poslijepodnevima kada su mu dozvoljavali da ustane. Brižljivo se držao uputstava, sav se založio da brzo ozdravi, ali, uprkos tome, činilo se da njegovo stanje stagnira.
Prošlo je oko deset dana, kada je Đuzepe Korteu došao šef bolničara sa sedmog sprata. Htio je da ga zamoli za čisto prijateljsku uslugu: sutradan u bolnicu treba da dođe jedna gospođa sa dvoje djece; dvije sobe su slobodne, baš pored njegove, ali nedostaje treća. Da li bi gospodin Korte pristao da se preseli u drugu sobu, isto tako udobnu?
Đuzepe Korte, naravno, nije pravio nikakve probleme. Jedna ili druga soba, za njega je to bilo isto; štaviše, možda će imati novu i još ljepšu bolničarku.
»Od srca vam zahvaljujem«, rekao je tada šef bolničara uz lagan naklon. »Od čovjeka kao što ste vi, priznajem, ne iznenađuje me jedan tako ljubazan, kavaljerski gest. Za jedan sat, ako nemate ništa protiv, izvršićemo selidbu. Inače, treba sići sprat niže«, dodao je tišim glasom, kao da je riječ o jednom potpuno zanemarljivom detalju. »Na žalost, na ovom spratu nema više slobodnih soba. Ali to je sasvim privremen smještaj«, požurio je da kaže, vidjevši kako se Korte, koji je naglo ustao, spremao da otvori usta i da se pobuni. »Apsolutno privremen smještaj. Čim ostane slobodna jedna soba, a vjerujem da će to biti za dva-tri dana, vi ćete moći da se vratite gore.«
»Priznajem vam«, rekao je Đuzepe Korte, osmjehujući se da bi pokazao da on nije dijete, »priznajem vam da mi se ovakva selidba uopšte ne sviđa.«
»Ali ta selidba nema nikakav medicinski razlog; ja dobro shvatam šta želite reći, ali riječ je isključivo o ljubaznom gestu prema gospođi koja bi vojlela da bude što bliže svojoj djeci. Zaboga«, dodao je uz iskren osmijeh, »nemojte ni da vam na pamet padne da postoje drugi razlozi!«
»Možda«, rekao je Đuzepe Korte, »ali ovo mi djeluje zloslutno.«
Tako je Korte prešao na šesti sprat, i mada je bio ubijeđen da ova selidba ne znači da se njegova bolest pogoršala, osjećao se neprijatno pri pomisli da između njega i normalnog svijeta, svijeta zdravih ljudi, već postoji jasna prepreka. Na sedmom spratu, dolaznoj luci, još ste na izvjestan način bili u kontaktu sa ljudskom zajednicom; taj sprat se čak mogao smatrati gotovo produženjem običnog svijeta. Ali na šestom, već se ulazilo u pravu bolnicu; već mentalitet ljekara, bolničarki i samih bolesnika bio je malo drukčiji. Već se priznavalo da se na taj sprat primaju pravi pravcati bolesnici, mada ne u teškom stanju. Iz prvih razgovora sa susjedima, sa personalom i sa ljekarima Đuzepe Korte je primijetio kako se u tom odjeljenju sedmi sprat smatra šalom, kako je on rezervisan za bolesnike-amatere, koji su, uglavnom, svoju bolest izmislili; tek se od šestog, da tako kažemo, istinski počinjalo.
Međutim, Đuzepe Korte je shvatio da će, da bi se vratio gore, na mjesto koje mu je pripadalo po karakteristikama njegove bolesti, svakako naići na poneku teškoću. Za povratak na sedmi sprat, trebalo je pokrenuti složeni aparat, iako je u pitanju bio sasvim mali ustupak. Nije bilo sumnje da niko ne bi ni pomislio da ga ponovo preseli na gornji sprat tamo gdje su »gotovo zdravi«, ako on ništa ne kaže.
Đuzepe Korte je zato odlučio da ne popušta u svojim pravima i da nikako ne poklekne pred iskušenjem navike. Kolegama iz odjeljenja stalno je naglašavao da se s njima nalazi privremeno, na nekoliko dana, da je on sam želio da se spusti za jedan sprat da bi učinio uslugu jednoj gospođi i da će se, čim jedna soba bude slobodna, on vratiti gore. Ostali su ga slušali nezainteresovano i neubjedljivo klimali glavom.
Ubjeđenje Đuzepea Kortea naišlo je na punu potvrdu u procjeni novog ljekara. I on je priznavao da bi Đuzepe Korte mogao slobodno da bude na sedmom spratu; njegov oblik bolesti bio je apsolutno lagan — a tu definiciju je izricao slog po slog, da bi je naglasio — ali u osnovi je smatrao da na šestom spratu Đuzepea Kortea mogu bolje da liječe.
»Nemojmo sada počinjati s tim pričama«, rekao bi u tom trenutku odlučno bolesnik, »rekli ste mi da je sedmi sprat moje mjesto, ja hoću tamo da se vratim.«
»Niko nema ništa protiv«, odvrćao je doktor, »ja sam samo dao običan, najobičniji, ne ljekarski nego prijateljski savjet! Oblik vaše bolesti, ponavljam, sasvim je lagan, ne bih pretjerao da kažem da vi uopšte i niste bolesni, ali se taj oblik po mom mišljenju razlikuje od analognih oblika po tome što je na izvjestan način više proširen. Objasniću vam: intenzitet bolesti je minimalan, ali je njena obimnost znatna; destruktivni proces ćelija«, ovo je bilo prvi put da je Đuzepe Korte u bolnici čuo taj čudan izraz, »destruktivni proces ćelija apsolutno je na početku, možda nije ni počeo. Ali, mogao bi, kažem samo mogao, da istovremeno pogodi velike dijelove organizma. Samo zbog toga, po mom mišljenju, vi biste ovdje mogli efikasnije biti izliječeni, na šestom, gde su terapeutske metode tipičnije i intenzivnije.«
Jednog dana mu je rečeno da je generalni direktor lječilišta, pošto se dugo savjetovao sa svojim saradnicima, donio odluku o promeni u podjeli bolesnika. Stepen svakog od njih — da se tako kaže — spuštao se za pola poena. Pod pretpostavkom da su na svakom spratu bolesnici bili podijeljeni, zavisno od težine bolesti, u dvije kategorije (ovu podjelu su vršili njihovi ljekari, ali isključivo za internu upotrebu), teža od ove dvije polovine bila je zvanično preseljena na niži sprat. Na primjer, polovina bolesnika sa šestog sprata, oni sa nešto težim oblicima bolesti, trebalo je da pređe na peti; a manje laki bolesnici sa sedmog da pređu na šesti. Ova vijest je pričinila zadovoljstvo Đuzepeu Korteu, jer u jednom tako složenom seljenju, njegov povratak na sedmi sprat uspjeće mnogo lakše.
Međutim, kada je bolničarki pomenuo tu svoju nadu, doživio je gorko iznenađenje. Saznao je da će on biti preseljen, ali ne na sedmi sprat, nego na sprat niže. Iz razloga koje bolničarka nije znala da mu objasni, njega su svrstali u »težu« polovinu gostiju šestog sprata, pa je prema tome morao da siđe na peti. Pošto je prošlo prvo iznenađenje, Đuzepe Korte je pobjesnio. Vikao je da ga varaju, da neće ni da čuje za dalje seljenje naniže, da će se vratiti kući, da su prava — prava i da administracija bolnice ne može tako bezobrazno da zanemaruje dijagnoze ljekara.
Dok je on još vikao, stigao je doktor da ga umiri. Savjetovao je Korteu da se smiri, ako ne želi da mu skoči temperatura, objasnio mu je da je došlo do nesporazuma, bar djelomičnog. Još jednom je priznao da bi Đuzepe Korte bio na pravom mjestu da su ga stavili na sedmi sprat, ali je dodao da on o njegovom slučaju ima nešto drukčiju koncepciju, mada potpuno ličnu. U suštini, njegova je bolest mogla, u izvjesnom smislu, razumije se, da se smatra i bolešću šestog stepena, imajući na umu obimnost manifestacije bolesti. On sam, međutim, nikako nije mogao ni sebi da objasni kako to da je Korte svrstan u nižu polovinu šestog sprata. Po svoj prilici je sekretar direkcije, koji je upravo tog jutra telefonirao pitajući ga za tačan klinički položaj Duzepea Kortea, pogriješio u prepisivanju. Ili je možda direkcija namjerno malo »pogoršala« njegov sud, pošto njega smatraju dobrim stručnjakom, ali suviše popustljivim ljekarom. Ljekar je na kraju savjetovao Korteu da se ne uznemirava, da bez pobune prihvati selidbu; najvažnija je bila bolest, a ne mesto na koje bi smjestili bolesnika.
A što se tiče liječenja — dodao je dalje doktor — Đuzepe Korte nikako ne treba da žali; ljekar na spratu niže sigurno ima više iskustva; on je gotovo dogmatično tvrdio da se vještina lekara povećava, bar po vjerovanju direkcije, što se silazi niže. Soba je isto tako udobna i elegantna. Pogled isto tako prostran: tek od trećeg sprata naniže panorama je presječena visokim drvećem ograde.
Đuzepe Korte, zahvaćen večernjom temperaturom, slušao je sitničava opravdanja sa sve većim zamorom. Najzad je primijetio da mu nedostaje snaga, a naročito želja da dalje reaguje na ovu nepravednu selidbu. I, bez daljih protesta, dozvolio je da ga spuste sprat niže.
Jedina, mada bijedna, utejha Đuzepea Kortea, kada se našao na petom spratu, bila je kad je saznao da je on, po složnoj ocjeni ljekara, bolničara i bolesnika, u tom odjeljenju najlakši bolesnik. U okviru tog sprata, ukratko, on je svakako mogao da se smatra najsretnijim. Ali, s druge strane, mučila ga je misao da sada čitave dvije barijere stoje između njega i svijeta normalnih ljudi.
Proljeće je odmicalo, vazduh je bivao sve topliji, ali Đuzepe Korte nije više volio, kao prvih dana, da gleda kroz prozor; mada je takav strah bio čista glupost, osjećao je kako ga cijelog prožima čudna drhtavica kada bi ugledao prozore na prvom spratu, uvijek u većini zatvorene, koji su sada bili mnogo bliži.
Činilo se da njegova bolest stagnira. Poslije tri dana boravka na petom spratu, na desnoj nozi pojavila se neka vrsta ekcema koji se nije popravio sljedećih dana. Bila je to neka infekcija — rekao mu je ljekar — potpuno nezavisna od glavne bolesti; smetnja koja je mogla zadesiti i najzdravijeg čovjeka na svetu. Zato, da bi se ekcem za nekoliko dana uklonio, potrebna je intenzivna kura gama-zracima.
»A ovdje ne mogu dobiti gama-zrake?« upitao je Đuzepe Korte.
»Naravno da možete«, odgovorio je zadovoljno ljekar. »Naša bolnica ima sve. Postoji samo jedna nezgoda...«
»Šta?« rekao je Korte sa nejasnom slutnjom.
»Nezgoda, to je uslovno rečeno«, ispravio se ljekar, »htio sam reći da se instalacija za gama-zrake nalazi samo na četvrtom spratu a ja vam ne bih savjetovao da tri puta dnevno idete gore i dole.«
»Znači ništa?«
»Onda bi bilo bolje da dok ekcem ne prođe vi budete tako ljubazni da se spustite na četvrti sprat.«
»Dosta!« zaurlao je očajnički Đuzepe Korte. »Već mi je dosta silaženja! Makar crkao, na četvrti ne idem!«
»Kako hoćete«, rekao je pomirljivo ljekar da ga ne bi uzbuđivao, »ali kao doktor koji vas iječi, ja vam zabranjujem da tri puta dnevno idete dole.«
Najgore je bilo što se ekcem širio, umjesto da nestane. Đuzepe Korte nije imao mira i stalno se prevrtao po krevetu. Tako je, sav bijesan izdržao tri dana, dok nije morao da popusti. Sam je zamolio ljekara da ga pošalje na liječenje zracima i da ga preseli na niži sprat.
Dole je Korte primijetio, sa skrivenim zadovoljstvom, da predstavlja izuzetak. Ostali bolesnici u tom odjeljenju bili su izrazito u veoma ozbiljnom stanju i nisu ni na trenutak mogli da ustanu iz kreveta. On je, međutim, mogao sebi da dozvoli luksuz da pješice, iz svoje sobe, ode u salu za zračenje, pa su mu se i same bolničarke divile i čudile.
Novom ljekaru on je uporno objašnjavao svoj specijalni položaj. Jedan bolesnik koji u osnovi ima pravo na sedmi sprat, našao se na četvrtom. Čim ekcem prođe, on namjerava da se vrati gore. On apsolutno neće prihvatiti nikakav novi izgovor. On, koji je mogao potpuno zakonito još da bude na sedmom spratu.
»Na sedmom, na sedmom!« uzviknuo je osmjehujući se ljekar, koji je upravo tada završio svoj pregled. »Vi bolesnici vječito pretjerujete! Ja prvi kažem da vi možete biti zadovoljni svojim stanjem; koliko ja vidim sa vaše tabele, nije bilo većih pogoršanja. Ali govoriti o sedmom spratu, izvinite za moju brutalnu iskrenost — to nije sasvim isto! Vi ste jedan od slučajeva koji najmanje zabrinjavaju, slažem se. Ali ipak ste bolesni!«
»Pa šta onda«, rekao je Đuzepe Korte sav se zarumenivši u licu. »Na koji biste me vi sprat smestili?«
»Oh, Bože, to nije lako reći, ovo je bio samo kratak pregled, a da bih mogao da se izjasnim, trebalo bi da vas pratim bar nedjelju dana.«
»U redu«, insistirao je Korte, »ali znate valjda otprilike«.
Da bi ga smirio, doktor se pretvarao da na trenutak razmišlja, a zatim, klimajući glavom sam za sebe, rekao je tiho: »Oh, Bože! Baš da bih vas zadovoljio, eto, u osnovi mogli biste biti na šestom! Da, da«, dodao je kao da hoće sebe da ubijedi. »Šesti bi mogao odgovarati.«
Doktor je vjerovao da će time obradovati bolesnika. Međutim, na licu Đuzepea Kortea, pojavio se zapanjen izraz: bolesnik je shvatio da su ga ljekari sa gornjih spratova prevarili; evo ovaj novi ljekar, očigledno vještiji i pošteniji, u svom srcu ga — to je bilo jasno — dodeljuje ne na sedmi, nego na peti sprat, i to možda čak na donju polovinu petog sprata! Neočekivano razočaranje oborilo je Kortea. Te večeri temjperatura je znatno skočila.
Boravak na četvrtom spratu značio je najmirniji period koji je Đuzepe Korte proveo poslije ulaska u bolnicu. Doktor je bio veoma simpatičan, pažljiv i srdačan. Često je čitave sate provodio čavrljajući o najrazličitijim stvarima. Đuzepe Korte je takođe veoma rado razgovarao tražeći teme koje bi se odnosile na njegov svakodnevni život advokata i svjetskog čovjeka. On se trudio da ubijedi sebe da i dalje pripada zajednici zdravih ljudi, da je još vezan za svijet poslova, da se istinski interesuje za javne stvari. Pokušavao je, ali nije uspijevao. Bez razlike, razgovor se uvijek završavao pričom o njegovoj bolesti.
Želja za bilo kakvim poboljšanjem postala je kod Đuzepea Kortea prava opsesija. Na žalost, gama-zraci, iako su uspjeli da zaustave širenje ekcema na koži, nisu ga uklonili. Svakog dana Đuzepe Korte je o tome nadugačko razgovarao s ljekarom i trudio se da se u tim razgovorima pokaže jakim, čak ironičnim, ali nikada nije uspijevao.
»Kažite mi, doktore«, rekao je jednog dana, »kako teče destruktivni proces mojih ćelija?«
»Oh, kakve ružne riječi«, prekorio ga je šaljivo ljekar. »Gdje li ste to naučili? To nije dobro, nije dobro naročito za bolesnika! Nikada više ne želim tako nešto da čujem.«
»U redu«, rekao je Korte, »ali ipak mi niste odgovorili.«
»Oh, odmah ću vam odgovoriti«, rekao je doktor učtivo. »Destruktivni proces ćelija, da ponovim vaš užasni izraz, u vašem slučaju je minimalan, apsolutno minimalan, ali dolazim u iskušenje da ga nazovem upornim.«
»Uporan, da li to znači hroničan?«
»Nemojte me tjerati da kažem nešto što nisam rekao. Ja sam rekao samo uporan. Uostalom, takva je većina slučajeva. U najlakšim slučajevima često je potrebno energično i dugo liječenje.«
»Ali kažite mi, doktore, kada ću moći da se nadam poboljšanju?«
»Kada? Prognoze u ovim slučajevima prilično su teške ... Ali slušajte«, dodao je posle kraćeg razmišljanja, »vidim da vi imate pravu pravcatu maniju da ozdravite ... Da me nije strah da ću vas razljutiti, znate li šta bih vam savetovao?«
»Samo kažite, kažite, doktore ...«
»Pa evo, objasniću vam veoma jasno. Kad bih ja razboljevši se od ove bolesti, makar i u najblažoj formi, dospeo u ovaj sanatorijum, koji je možda najbolji na svijetu, sam bih tražio da me pošalju i to od prvog dana, od prvog dana, razumijete li, na jedan od najnižih spratova. Čak bih tražio da me pošalju na...«
»Na prvi?« rekao je Korte uz usiljen osmijeh.
»Oh, ne! Na prvi ne!« odgovorio je ironično ljekar. »To ipak ne. Ali na treći, pa čak i na drugi, to sigurno. Na nižim spratovima liječenje se obavlja bolje, to vam garantujem, uređaji su kompletniji i snažniji, personal je vještiji. A vi svakako znate ko je duša ove bolnice?«
»Nije li to profesor Dati?«
»Da, profesor Dati. On je pronašao liječenje koje se ovde primjenjuje, on je projektovao cijelu zgradu. Dakle, on, majstor, stoji, da tako kažemo, između prvog i drugog sprata. Odatle zrači svojom upravljačkom snagom. Ali, a ja vam to garantujem, njegov uticaj ne ide dalje od trećeg sprata. Iznad toga, reklo bi se da se sama njegova naređenja nekako smanjuju, gube snagu, skreću; srce bolnice je dole i dole treba biti da bi se dobio najbolji tretman.«
»Ali to znači«, rekao je Đuzepe Korte drhtavim glasom, »znači vi mi savjetujete .. .«
»Dodajmo još nešto«, nastavio je mirno lekar, »dodajmo da bi u vašem posebnom slučaju trebalo obraćati pažnju i na ekcem. To je potpuno nevažna stvar, slažem se, ali prilično dosadna, koja bi vremenom mogla da vas deprimira; a vi znate koliko je za ozdravljenje važna vedrina duha. Primjena zraka koju sam ja vršio uspjela je samo napola. A zašto? Moguće je da je to slučajno, ali moguće je takođe da ovdje zraci nisu dovoljno intenzivni. E pa, na trećem spratu, mašine sa zracima mnogo su snažnije. Mogućnosti da se vaš ekcem izliječi bile bi mnogo veće. Zatim, kad izliječenje krene svojim putem, najteži korak je učinjen. Kad počnete da se penjete gore, teško je da se ponovo vratite. Kada se vi zaista budete bolje osjećali, ništa vas neće spriječiti da se vratite ovamo k nama, možda još više, zavisno od vaših 'zasluga' čak i na peti, na šesti, čak i na sedmi, usudio bih se reći...«
»Ali, da li vi vjerujete da bi to moglo ubrzati izliječenje?«
»Ali, u to ne može biti sumnje. Već sam vam rekao šta bih ja uradio na vašem mestu.«
Ovakve priče je ljekar svakog dana ponavljao Đuzepeu Korteu. Najzad je došao trenutak kada je bolesnik umoran od ekcema i pored nagonskog odbijanja da siđe, rešio da posluša savjet ljekara i da se preseli na niži sprat.
Na trećem spratu je odmah primijetio kako u odeljenju vlada neko posebno veselje, kako kod ljekara, tako i kod bolničarki, mada su se ovdje liječili veoma zabrinjavajući bolesnici. Primijetio je čak da se iz dana u dan ta veselost povećava: radoznao, pošto je stekao izvjesno poverenje bolničarke, upitao je kako to da su svi tako veseli.
»Ah, zar ne znate?« odgovorila je bolničarka, »za tri dana idemo na godišnji odmor.«
»Kako to, idete na godišnji odmor?«
»Pa da, petnaest dana, treći sprat će biti zatvoren i ceo personal ići će na odmor. Na godišnji odmor idemo na smjenu, sprat po sprat.«
»A sa bolesnicima? Šta s njima radite?«
»Pošto ih je relativno malo, od dva sprata napravi se jedan.«
»Tako, spajate bolesnike sa trećeg i sa četvrtog?«
»Ne, ne«, ispravila ga je bolničarka, »sa trećeg i sa drugog. Oni koji su ovdje, moraće da siđu dole.«
»Sići na drugi?« rekao je Đuzepe Korte, blijed kao mrtvac. »Znači, trebalo bi da siđem na drugi?«
»Pa naravno, šta tu ima čudnog? Kada se vratimo, za petnaest dana, vi ćete se vratiti u ovu sobu. Ne vidim čega ima da se plašite.«
Međutim, Đuzepea Kortea — neki tajanstveni nagon ga je upozoravao — spopao je okrutan strah. Ali pošto nije mogao spriječiti personal da ide na odmor, ubijeđen da mu novo liječenje intenzivnijim zracima pomaže — ekcem je bio gotovo nestao, nije se usudio da se formalno usprotivi novom premejštanju. Tražio je, međutim, ne obazirući se na zadirkivan je bolničarki, da na vrata njegove nove sobe bude zalepljen natpis na kojem piše: »Đuzepe Korte, sa trećeg sprata, u prolazu.« Nešto slično se nije nikada desilo u istoriji sanatorijuma, ali ljekari se nisu usprotivili, smatrajući da kod nervoznog temperamenta, kakav je bio Korte i najmanje protivljenje može izazvati ozbiljne poremećaje.
U osnovi, trebalo je samo čekati petnaest dana, ni dan više, ni dan manje. Đuzepe Korte počeo je da ih broji uporno i željno, ležeći sate i sate nepokretan u krevetu, gledajući namještaj koji na drugom spratu više nije bio onako moderan i veseo kao na gornjim odjeljenjima, nego je nekako dobijao veće dimenzije, svečanije i strože linije. S vremena na vrijeme čulio bi uši, pošto mu se činilo da sa donjeg sprata, sa sprata umirućih, sa odjeljenja »osuđenih«, nejasno čuje jecanje i hropac.
Sve ga je to, naravno, sve više obeshrabrivalo. A manja vedrina kao da je potpomagala bolest. Temperatura je rasla, opšta slabost postala je izraženija. Sa prozora — bilo je već puno ljeto i okna su gotovo stalno bila otvorena — nisu se više vidjeli krovovi kuća u gradu, nego samo zeleni zid stabala koja su okružavala bolnicu.
Poslije sedam dana, jednog popodneva oko dva, iznenada je ušao glavni bolničar sa još tri bolničara, gurajući nosila na točkovima. »Jesmo li spremni za premještaj?« upitao je tonom dobrodušnog šaljivdžije glavni bolničar.
»Kakav premeštaj?« upitao je Đuzepe Korte s naporom izgovarajući riječi, »kakve su sad ovo opet šale? Zar se oni sa trećeg sprata ne vraćaju tek za sedam dana?«
»Kakav treći sprat?« rekao je glavni bolničar kao da ne razumije. »Ja sam dobio naređenje da vas povedem na prvi, pogledajte«, i pokazao je neki štampani formular za prelaz na donji sprat, sa potpisom, ni manje ni više, samog profesora Datija.
Strah, pakleni bijes Đuzepea Kortea, eksplodirali su tada u dugačke, bijesne urlike koji su odjekivali čitavim odjeljenjem. »Polako, polako, molim vas«, preklinjali su bolničari, »ima bolesnika kojima nije dobro.« Ali to nije bilo dovoljno da ga smiri.
Najzad je dotrčao lekar koji je rukovodio odjeljenjem, veoma ljubazna i dobro vaspitana osoba. Obavijestio se o čemu je riječ, pogledao formular, saslušao Korteovo objašnjenje. Zatim se bijesno obratio glavnom bolničaru, izjavivši da je to greška, on nije dao nikakvo naređenje takve vrste, odnedavno vlada nepodnošljiva zbrka, sve se krije od njega... Naizad, pošto je to sve rekao svom potčinjenom, obratio se, veoma učtivo, bolesniku, iskreno se izvinjavajući.
»Međutim, na žalost«, dodao je ljekar, »na žalost profesor Dati je baš prije jedan sat otišao na kratak odmor, vratiće se tek za dva dana. Preko njegovih naređenja ne smijemo preći, veoma mi je žao. Njemu će prvome biti žao, to vam garantujem, takva greška! Ne shvatam kako se to moglo desiti!«
Sada je već neka žalosna drhtavica obuzela Đuzepea Kortea. Njegova sposobnost da se kontroliše potpuno je nestala. Kao dijete, potpuno se prepustio užasu. Njegovi jecaji odjekivali su, spori i očajni, cijelom sobom.
Stigao je tako, tom strašnom greškom, na posljednju stanicu. U odjeljenje umirućih on koji je, zapravo, po težini svoje bolesti, a to su govorili i najstroži ljekari, imao pravo da bude na šestom, ako ne i na sedmom spratu! Situacija je bila toliko smiješna da je u nekim trenucima Đuzepe Korte gotovo osjećao želju da se neobuzdano smeje.
Ispružen na krevetu, dok je toplo ljetno poslijepodne lagano prolazilo nad velikim gradom, on je kroz prozor gledao zelenilo drveća i imao je utisak da je stigao u neki nestvaran svijet, stvoren od apsurdnih zidova sa sterilizovanim pločicama, od ledenih predvorja smrti, od bijelih ljudskih figura bez duše. Čak mu je palo na pamet da i drveće, koje mu se činilo da vidi kroz prozor, nije pravo; u to se štaviše na kraju i uvjerio, primjećujući da se lišće uopšte ne pokreće. Ta pomisao ga je toliko uznemirila, da je Korte zvoncem pozvao bolničarku i zamolio je da mu doda naočale za kratkovidnost, koje inače u krevetu nije koristio; tek tada je uspio da se primiri: uz pomoć sočiva mogao se uvjeriti da je drveće ipak pravo i da se lišće, mada lagano, s vremena na vrijeme ljulja na vjetru.
Kad je bolničarka izišla, prošla je četvrtina sata u potpunoj tišini. Šest spratova, šest strašnih zidova, iako zbog formalne greške, sada je stajalo iznad Đuzepea Kortea s neumoljivom težinom. Za koliko godina, da, sada je zaista trebalo misliti na godine, za koliko će godina on uspjeti da se ponovo popne do ivice ove provalije?
Ali kako to da je soba iznenada postala tako mračna? Iako je bila sredina popodneva. Uz posljednji napor Đuzepe Korte, koji je osjetio kako ga parališe neka čudna obamrlost, pogledao je na sat, na noćnom stolčiću, pored kreveta. Bilo je tri i trideset. Okrenuo je glavu na drugu stranu i ugledao kako se pokretne roletne, slušajući neku tajanstvenu komandu, lagano spuštaju i preprječuju put svjetlosti.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.
, ako vec postoji prebacite/spojite pls 
