Forumasi pisu - autorski tekstovi

[Nice]

Samo očekivanja mogu stvoriti dojam prevare

[ina]

- Hoćeš li da idemo do parka? Zasadili su novo drvo i cvijeće prenešeni s nedalekog ostrva.. ili da danas tražimo dozvolu do direktnog izvora? Čini mi se da je i tebi potreban mir i samoća a tamo se možemo praviti da nismo ni u društvu, ako ti tako godi.

Ili do trga? Javili su mi da svira A. uživo. Znaš da mi njegova srž odzvanja u svakoj pori.
Ili do M. imaju najbolju kafu. Ili kod I... najukusnije domaće kolače. Da gnjavimo galebove i golube? --

Nezasito je bila puna istih ili i varijabilnih prijedloga.. ali ne i imponiranja. Još manje prisile. A između ostalog, i radi toga smo je slijedili k'o slobodni robovi.

Poznavala je slikare, fotografe, zidare, muzičare, poete, modeliste, psihologe, edukatore, filozofe, botaničare. A i političare.. ne ključno u profesionalnim poljima.. nego i životnim.

Tokom renoviranja jedne od najstarijih zgrada u gradu, bila zadužena da prati radove. U gužvi zagušljivog dijela zapazila tek izvirujući sastav gline. S vremenom, u konsekvenciji svega, povezala majstore (što joj je i bilo majstorstvo) koji inače od "ništa" naprave nešto.
Okvir i ukras ogledala.. početno.. da se ogledaju u svom radu.

-- Imam ponekad dojam da su ljudi koje volim, sa svim njihovim vrlinama i manama.. više u meni i ja, nego ja kao sama ja. Preplave me, a da se i ne pomjere ili gurkaju ko će prije da iskoči na površinu.
Sve im dopustim. Oni to ni ne znaju, niti su toga skroz sigurni. Obična britka a i benefitna nit koja se između nas, a zasebno, spontano nametne i nasluti. A ne zloupotrebljava.
Gledaš u njih a vidiš kompletno i sebe. Kakav užas! odmahnula je rukom...a i čudo!
blago smiješeći se i dodavajući. --


I stvarno.. svi ujedno kao da su oduvijek tu.. bili ili i biti će.. i samo usput. Ono da prođu i pređu.. ipak u vječnost. Bar njenu.

[medvjed23]

Promocija moje nove zbirke stihova biće uskoro održana u Sarajevu. Svako ko dođe, na poklon će dobiti primjerak zbirke. Razumije se: neće vas niko pitati o forumu, niku ili sl. Slobodni ste doći, na miru pratiti promociju, uzeti - zatrebaće barem za potpalu - primjerak knjige i zbrisati. Detaljne informacije rado ću pružiti putem privatne poruke.

[uvijek_kontra]

Promocija moje nove zbirke stihova biće uskoro održana u Sarajevu. Svako ko dođe, na poklon će dobiti primjerak zbirke. Razumije se: neće vas niko pitati o forumu, niku ili sl. Slobodni ste doći, na miru pratiti promociju, uzeti - zatrebaće barem za potpalu - primjerak knjige i zbrisati. Detaljne informacije rado ću pružiti putem privatne poruke.

Wau, cestitam!

Jel bio neko?

[Koteljubi_kadnisamtu]

Nie, nit je ko vidio knjigu nit procito
Carevo novo ruho

[ina]

Ko zna kad.. ali jedva čekam pročitati.

Medo čestitke

[medvjed23]

Hvala vam

Bila je lijepa promocija. Forumi su bili solidno zastupljeni

[ina]

Ponekad je moglo nešto samo da ju ponese i odnese.. pa donese. Negdje. Opet nekome.
Niko od nas nije znao koliko bi to trajalo. Da li je u cipelama i koracima dolaska ili odlaska. Ili u papučama stopiranja. A ostajanje i prisustvo se osjećalo gdje god bi bila. Zatreperilo bi ono njeno parče koje se uklopi s nekim tvojim. Da više ne znaš ni čije je čije uz mahnitu prijatnu tenziju nedostajanja ostatka.

Čak je i u prisustvu falila. Ne da nije znala slušati.. Nego bi usta najčešće koristila za tišinu uz poneki osmijeh. Ili i šamarčinu, ako ti zatreba. I ako baš insistiraš. Svaku bi riječ i pokret zapamtila poput slona.. u marširanju ka zajedničkom življenju.
Razumnosti, radosti, boli, tuge i sve ono što ljudi u ljudskosti jedni drugima često serviraju i nepokretom vlastitih namjera.

Hranila se pomalo i obazrivo, a u lucidnom blesavitetu sažvakanja svih dešavanja znala reći nešto kao: Ako te pojedem ima da ponikneš u meni!
Pravi neštetni ljudožderac.

Od nje se nije dalo tražiti samo ono što možeš uzeti.

[ina]

Sve što je nekom mjerom nevaljalo, ili nam je tako prezentirano, u tome se ne želimo prepoznavati. Većinom. A koliko nas baš u svemu bar pomalo ima (a ima) priča je za sebe.

Nosila je bijelu bluzu, sređen friz od noć prije i koju (ne fizičku) životnu godinu više, od vršnjaka, a i njihovih prijatelja. Neka vrsta mlade starice i prokletstva da tako treba da bude.
U doba jakog sunca, tamo nekih već zaboravljenih dana i klizećeg znoja po unutrašnjoj strani butina, nazirale su čvrste grudi obične djevojke koja se vidljivo pretvarala u ženu. Sićušnih usta i kratkih riječi upijenih njegovim usnama u sebe.

Nije se ogrtala niti privijala uz manje, ili više (svejedno) emocionalno umno nadriblane. A ni zujala oko njih kao srce maratonca u blizini pobjede. Živjela je sve ljude na isti način. Neovisno o spolu ili bilo čemu drugom.

To joj je bila najslabija tačka. A vjerovatno i najjača.

[ina]

Spoj bliskosti u nama.. još od druge strane je vremena.

[ina]

Promocija moje nove zbirke stihova biće uskoro održana u Sarajevu. Svako ko dođe, na poklon će dobiti primjerak zbirke. Razumije se: neće vas niko pitati o forumu, niku ili sl. Slobodni ste doći, na miru pratiti promociju, uzeti - zatrebaće barem za potpalu - primjerak knjige i zbrisati. Detaljne informacije rado ću pružiti putem privatne poruke.

Medo možeš li reci koji je naslov nove zbirke?

[medvjed23]

Promocija moje nove zbirke stihova biće uskoro održana u Sarajevu. Svako ko dođe, na poklon će dobiti primjerak zbirke. Razumije se: neće vas niko pitati o forumu, niku ili sl. Slobodni ste doći, na miru pratiti promociju, uzeti - zatrebaće barem za potpalu - primjerak knjige i zbrisati. Detaljne informacije rado ću pružiti putem privatne poruke.

Medo možeš li reci koji je naslov nove zbirke?

Mogu. I sa zadovoljstvom ću poslati primjerak. Samo mi javi podatke.

[ina]

Humani (ne)mirisi se uvijek nađu.. između sebe.
Želim (vam) u obostranoj smjesi ugodne supstance.

A vratila se (ona) s odmora.
Volim njeno prisustvo i njeno sve.. jer nije osoba koja naređuje.. neovisno o moći koju ima.
Ne favorizira žene, a još manje muškarce, uradi ego nadražavanja. Svjesna je sebe, a i drugih. Najprije kao insana.
Nesebično dijeli sve što zna i osjeća.. a na isti način prihvata tuđe dobro. A ni ono nevaljalo ne nabija zlonamjerno na nos, jer ne postupa oholo i hirovito.. što opet ne znači da ti neće ukazati nekako na nesklad.
Od nje se može naučiti kako biti bolji. Ne od drugih nego sebe, a da stvarno postaneš.

Pomisao da ćemo se rastati (kroz vrijeme tako će biti, zbog nekih desetih razloga) me rastužuje. A sa druge strane sam i sretna a i zahvalna.. za svaki proveden zajednički trenutak. Makar dodatnih više ni bilo.

Kiša je legerno ublažila ljeto predhodnih dana.. A još malo pa će i Jesen pustiti svoje evidentne tragove.

[ina]

Jedan dio djetinjstva provela je u prostoriji gdje su se rađale Gondole. Za zaslužnog Gondoliera iz neke familije, muškog naravno.
Komadić po komadić, boja za bojom, drvo za drvo.. Za njegovu visinu, težinu i ličnost.
Znala je ispričati neke slike ustima tako da bi ti se činilo da su i tvoje oči bile tamo, a ne samo njene. I da misliš u sebi: govori još! Ili dosta te je više!
Već od malih nogu navikla na viziju konstrukcije i funkcije nečeg posebnog a zajedničkog, za nekoga.
Preferirala lijevu asimetričnu stranu, kao neke ljude.. za balans realnog sanjarenja.
I ona tri lista koji simboliziraju Murano, Burano i Torcello.
Od majke pokupila ženstvenost i mentalne konce da žena nosi haljinu, a ne haljina nju.
--Kao da sad posmatram kako dodiruje i testira materijal, čiji miris je nemoguće zaboraviti.
Zadovoljni blagi osmijeh uz način na koji bi iskrivila glavu tokom finalne odluke da je baš to to per la Signora Sonia.--
Unaprijed je znala šta već žele, šta će im ili neće pasati.

A meni je godilo njeno društvo pogotovo do željezničke.. jer kao da smo koračale u nekom drugom vijeku gdje su se opet pojedine niti i u naše vrijeme.. kretale nepomično.

[ina]

Poslije buke i nemira, u lokalima omladine pune vrele krvi, znale smo se povući i provoditi dane po parkovima. Satima i danima. Imale usvojenu i drvenu kućicu. Održano obećanje pobjednika u tad lokalnim izborima, i konačno biciklističku stazu. Od svega ostalog ostao mi je u memoriji i onaj njihov kez na plakatima, vidljivih zuba za reklamiranje ili ozbiljnijih faca, ono kao da će na sahranu, nečiju.

Gledale zvijezde i mjesec, upijale tišinu i svjetlost tame. A ponekad i miris kiše.
U doba neprejakog sunca ležale na travi, buljile u nebesa, pravile svirala, vijenac od cvijeća, i tražile djetelinu s četiri lista. Falinku koja čini posebnim.
Rijetkost.
Prepričavale jedna drugoj ljubavne pokrete, a i odsustvo istih. Kako bi pravo prijateljstvo trebalo da bude. I kako izgleda kad je ipak nešto drugo.

Niko više od nje nije bio u stanju prije uočiti i pronaći djetelinu s četiri lista.
A imala je općenito jedinstven dar, da svakoga vodi pravim putem, ne zaboravljajući svoje staze a ni osporavajući tuđe. U bilo kakvom slučaju.. i mogućeg razlaza.
-- Uključi sva čula uvijek! I ono šesto.
Smijala se.

Voljela sam njen osmijeh, zračio je izrazito više iz pogleda i kompletne nje nego li iz samih usta.
Rukom je pokazala, gotov pa ofrljače, (a znam da nije bilo iako nikad nije priznala) djelić zelenila iz kojeg sam nešto poslije izvukla traženu i željnu djetelinu.

[ina]

Iako mi pamćenje u nekim stvarima leluja, period u Veneciji neću zaboraviti. Jedan od najtežih, a s neke strane, i lijepih.
Od premorenih prstiju i žuljeva.. i obuće s crtežom ruže što krvari..
Teških ramena, zbog torbi s malo odjeće i hrane.
Parfem i karmin.
I susreta na putu, liftu.. ili željezničkoj stanici ili i u nutar voza.. Jedne je prilike sjeo kraj mene nasleđujući zlatar. Već postar mu otac ima radnju tu i tu, koju on održava. I bla bla. Ostalo nisam ni saslušala. A ni prekidala, jer do moje destinacije nije bilo još previše.
Uviđala gotov svakog jutra pseta koja su najčešće bila vlasnici vlastitih vlasnika.
ili ljubitelje galebova. Sami su im dolazili na prozor, tačni k'o švicarski sat.. za porciju navike. Ili onog što su im oduzeli.
I pravih obožavatelja ptičica.. hranjenih na dlanu. Nemamljenih u kavez.
Krvava ruža se obilježava na određen dan u Veneciji. Meni se činilo da je taj dan, svaki dan. Tako da je i žalosno, a i sve sretno u (ne)završetku na neki način.. i u ovom slučaju.
Tad mi se zavukla pogotovo i kiša i ispod kostiju. I poplava koja se "zaobilazila" gumenim čizmama s dezenom od cvijeća, ili prevladavala "drvenim mostićima".. čijim se stazama s kišobranom moglo proći poput poredanih vojnika, s maskom na nosu.

Prepoznavanje prisutnih turista.
Ili im je Venecija smrdila ili su bili toliko obuzeti čarima da nisu mogli živjeti u potpunosti trenutak.
A stalni rezidenti..
(ne)euforični.. a tu i tamo ljubazni.. najčešće zbog profita.
pa studenti, pa radnici...

Česta buđenja prije sunca. I opet vidljiv mrak.
Nemirna a i mirna duga pješačenja. I potkošulja nadojena znojem u slučaju jačeg koračanja zbog tuđeg kašnjenja.
Šik i besmislice. Licemjerja. Jednostavnosti. Oportunizam, a i sepet površnih ili i velikih bezuslovnih ljubavi.

Srela sam ( pogotovo u dato doba) i ljude koji su se pravili prijatelji a nisu to uopšte bili.. ili one "neprijatelje" istog omota. Ili i one koji su bili pravi prijatelji ili pravi neprijatelji.
Ponekad mi se činilo da sam i tad previše doživjela, a da sam ipak i trebala.. uradi nekih desetih razloga.

[Nora Ibsenova]

15.07.2020.

"Kad god oprezno uklonim majčinu omču sa vrata, malo mi zafali da se sopstvenim rukama zadavim."
Rabih Alameddine

April is the cruellest month.

"Počinjem ovu svoju priču nizašto, bez koristi za sebe i za druge", ovim je riječima Selimović započeo svoj najbolji roman. Možda ova priča koju počinjem, ustvari nije nizašto, možda je potreba da ostane posljednji zapis moj o meni, jača od razuma i koristi. Ne znam da li će neko sa ovoga papira uspjeti da pročita ko sam i što sam bila. Dozvoli da ti ispričam priču o meni.

Ime mi je Amna. Dobila sam ga, slučajno, prihvatila i sa ponosom nosila. Sada mi se čini taj ponos pomalo gordim i oholim, jer nisam nikome donijela ni mir, ni sreću, ponajmanje sebi.

Ponekad osjećam kao da mi je umjesto kože na grudima velika rana, živa rana i da neko, rukama zagnjurenim do lakata čupa iz mene sve što mi je drago i blisko. Ponekad sam stotinu kilograma željeza na tračnicama života i ništa sem ove goleme tuge u njedrima.

Bolna sam, od kostiju do nervnih završetaka i od njih pa sve do kičmene moždine, do same ove srži iz koje sam nastala, a koja nosi ove moje gene koje bih najradije da okrivim. Da mi budu krivac što sam ovako prgava, ali ne mogu jer sam kriva jedino ja.

Umorna sam od života i bolesna od tableta za spavanje. Najbolnije od svega je što razloga nema. Nemam ništa u šta bih prstom uprla i kazala: "Evo, ovo me boli". Čini mi se, šta god da to bilo, znala bih kako da ga liječim. Ali kako izliječiti sebe, od sebe same?!

U ulici Danijela Ozme, ne znam ni sama na kojem broju, sjedi moj psiholog udobno zavaljen u fotelju i ne zna za mene dok ga sama na sebe ne podsjetim. Danijela Ozme je adresa na kojoj misliš da ispijam kafe udubno zavaljena u oblake. Zove se Sandra i ima blage oči, oči koje ulijevaju povjerenje i nikome, nikada, ne smije reći da je moja noga kročila tu, a kamoli šta su usne izgovarale. I to mi saznanje pričinjava zadovoljstvo. Više bih voljela da se ljudi pitaju šta mi bi najednom, nego da znaju da to ustvari i nije najednom, da je to sa mnom čini mi se oduvijek, kao mladež na vratu sa kojim sam osuđena da živim, kao nečim svojim, vlastitim, nečim što se ne uklanja nikakvim terapija, operacijama, ni ljubavlju, ni činjenicom da imam sve u životu da bih bila sretna. Zato me još više i boli, što imam sve, a nisam sretna.

Stajala sam, jednom, u drugom životu čini mi se, na raskršću. Raskršću prometnih ulica, ali i na jednom, mnogo važnijem, raskršću između života i smrti. Tada, u tom životu, želja da me nema je bila mnogo jača od ljubavi prema ikome koga bi moj nestanak rastužio, i baš tada sam ugledala njega.

Znate, u Indiji ima tako mnogo religija i Bogova. Hindusi imaju 36 miliona Bogova, kršćani imaju tri, a muslimani samo jednog. I baš kada sam se spremala da zakoračim, da tijelo predam toj bujici mašina koje su ljudi izmislili da im pomaže u životu i koje su se i meni tada učinile kao spasenje, on je pogledao u mene. Kunem se u svih 36 000 004 Boga, tada sam načinila molitvu svima njima. Usnama sam besčujno oblikovala molitvu: "Spasi me!" i katapultirala je u njegovo srce.

Molitva je bila uspješna. Mirza je od tog dana postao moje spasenje. Sidro koje bih držala objema rukama kada sam se bojala da će me kiša iz očiju potopiti k'o onda kad se svijet zaljuljao i more kao malenu barku potopilo Atlantidu. Ako želiš znati o golemoj tuzi što se svila pod mojom kožom i bolnim vriscima, vapajima duše željne da se oslobodi okova života, pitaj njega. Ne zna mnogo, ali zna dovoljno. A u životu to tako biva, sve se dobro i završi. Uvijek.

Ona opora žuč u meni, što mi je stajala u grlu dok bih u kupatilu povraćala sav sadržaj želudca učinila je da i njega povrijedim i otjeram. Često sam se pitala, šta je ona gorka i smrdljiva tečnost koja posljednja izađe iz mene iako sam svu nutrinu ispovraćala i sada znam. To je žuč, gorčina moja, i ono što me tjeralo na povraćanje nije ništa drugo do ljudska potreba da je se oslobodim.

Čini mi se da čitav život imam tu potrebu: da se oslobodim.

Gledali smo jednom na televiziji, niko se toga sigurno ni ne sjeća, kokoške i pjetlove, zgurane u kaveze, potkrezanih krijesti da bi ih više moglo stati, kako čekaju svoj red na klanje. Svuda oko njih je skorena krv, organi povađeni iz njihovih braće i sestara, a oni su svi mirno čekali na svoj red za klanje.

Eto tako se ja osjećam.

Podrezane krijeste, zgurana u kavez, čekam red za klanje. I sada znam zašto mirno čekaju. Zato što je smrt spasenje, oslobađanje kaveza, širenje krila.

Kada god o smrti razmišljam, mirna sam. Osjećam samo spokoj. Nema straha, nema zebnje, samo radosno iščekivanje.

Nisam ti ustvari nikad rekla koliko je u meni jaka želja da me nema. Ne da se ubijem, mada i to želim, svakog dana, svakog sata. Ne da umrem, iako bi mi to bilo najdraže, nego prosto da me nema i da me nikada nije ni bilo.

Zašto ste me napravili i ostavili u ovom svijetu, da budem ovako bolesna od života i umorna sama od sebe?!

O majko! Kako bih samo voljela da je doktor iz tvoje nutrine sastrugao onu grudvu mesa iz koje sam nastala i bacio je u šolju pa za njom pustio vodu.

O oče! Kako bih samo voljela da si me istresao bilo gdje, osim što si u nju posadio ovo sjeme, iz kojeg sam nikla, ovako loša, prljava i teška. I sebi i drugima nepotrebna i nedovoljna.

Ovo nije ispovijest, jer nemam šta za ispovijediti, osim da sam bila ljud. Čovječje vrste kći.

Od svega što sam zgriješila, pogriješila, slagala i prešutila, najviše mi je žao što sam vam osmijehe koji su čuvali vriske da ne izađu van pod sreću prodala. Jer mi se sada iscrpljenoj, sada kada posljednjim atomima svoje snage pokušavam dići bijelu zastavu u znak predaje, čini da me upravo ta odglumljena sreća najviše umorila.

I evo, desilo se ono što sam čekala.
Nestalo je svjetla. Ispred i iza mene.

***


Iza mene neće, znam, ostati ništa, samo balav trag, kao iza puža.
Ipak želim da se ... Ustvari, ne želim ništa.

Ne želim popove, ni hodže, ne želim bijele nadgrobne spomenike, ni tabute, ni ćefine, ni zelenu čohu ni posljednje ispraćaje.

I neka niko govore o meni ne počinje sa: "Bila je dobar čovjek".

Jer nije bila ništa.

Samo je bila.

I prestala biti.

[HAVANA]

Moze li sad jedan sa svjezim datumom?

[Nora Ibsenova]

27.11.2017.

///

Nemoj da se mjenjam, shvatila sam ja sve još davno, ali to što znam i razumijem ne znači da mogu i umijem.

Znam da tebi, kao i svakom muškarcu, treba žena da ga usreći, da mu da pažnju. Neko da mu priredi rođendansko iznenađenje i pozove sve njegove prijatelje na nešto što je trebao biti običan odlazak na kafu u dvoje, neko da mu kupi dres najdražeg tima i smije se njegovim ne tako smiješnim šalama. Da ga drži za ruku dok se šetaju i objavljuje slike sa slatkastim opisima na društvenim mrežama.

Znam da, možda okrutno i bezizlazno zvuči, ali nijedna količina ljubavi u meni se nije mogla porediti sa pažnjom koju si dobijao od nje. To je tako. Ti nisi imao sluha za moje patnje i za moje radosti, knjige i lišće tebe nisu znali zaokupiti kao mene, i dok sam se ja gubila između polica biblioteke u Mis Irbinoj, ti si tumarao nekim svojim policama na kojima je u teglama odavno stajala već uskisla čežnja, za dodirom, nježnošću.

Ja ti još nikad nisam to umjeće savladala. Ja ne znam kako da te poljubim naivno i slatko, zaigrano i zločasto, da ti koljena trepere i dah se oduzima.

Znam, smješio si se na moje komade odjeće koje sam vadila iz osamdesetih i šezdesetih, pa si se pitao je li mi ormar neka vremenska mašina ili samo obični gardarober, i ponekad su te zabavljala moja cvrkutanja, ljuljanje u svakom parku pored kojeg naiđemo i kliker oči zbog pečenog kestenja. Znao si se i diviti mojoj predanosti volonterskom radu, i boljele su te moje suze zbog svakog prosjaka, beskućnika i narkomana … Sve ja to znam. I znam da je sve to bilo premalo, sve je to bilo tako previše za tebe.

Izgubio si se negdje u mom svijetu, gdje nisi nikad mogao biti prvak i junak, jer sam ja sama sebi bila spasitelj i čuvar. Izgubila sam te negdje u šutnjama koje su me uvlačile u sebe onda kada mi je i disati na usta bilo preteško, a samo sam mislila da te čuvam i štedim, šuteći o bolima što su mi se pod kožu zavukle. Ostao si željan nježnosti i pažnje koju ti nisam imala snage dati jer me crpio jad i bijeda mog života pa bih umorna padala na sto i pušila u nedogled cigare koje si mrzio a bez kojih bih crkla.

Zato sam ti ja, milo moje, sad ovako isprepadana, nenaviknuta na milovanja. Zato sam ti ja sad, jedna od onih žena koja se iz kreveta iskrade i spava na kauču.

Zato ja sada, odlazim iz tuđih stanova bez poljupca i pozdrava i ne pamtim adrese i prezimena, jer ja se vraćati ne znam.

Osim tebi.

[Nora Ibsenova]

27.03.2019.

...

Orgazmično spontan.

Wunderbar.
Do not stand on my grave and weep!
Nisam znala da si toliko govno od čovjeka.
Iznenadilo, me, zateklo, zapeklo, zatitralo na novo od glave do stopala pa onda još jače zaboljelo.

Ljudi se inače izgube kad ugledaju svoj lik u ogledalu.
Ja ne. Mene smiri. Mene vrati u realu u kojoj sam ja samo običan imaginarni lik koji vjezba realnost. Pa vidi, ja imam oči koje gledaju nazad u moje i sva sam od krvi mesa, nisam raštrkana kosmička prašina.

Cheers darling.

Ti si tako naivno kontao da to što sam ja luda za tobom je stvar fizike i onih klikerskih očiju dok me gledaš nagu, samo si najmanje kontao  da sam ja luda svakako.

Linija između je tanka. Znam da si ti toliko voljeo da si počeo da mrziš. Mene. Voljela bih da nisi nikada ni voljeo, ali ako si od težine tolike ljubavi već i počeo da prezireš, onda bih voljela da i sa tim pretjeraš, i da toliko zamrziš da počneš da voliš. Mene. Ponovo.

Život je borba.
Pa zašto si onda ti odustala?!