Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[ina]

Najpogodnije je kad te ljudi niti vole, niti imaju razloga za mržnju, čak i da ga traže.
Kad su u jasnoj zbunjenosti prisustva.
Kad im zaglibiš u nekoj sredini, pa ni tamo a ni 'vamo. Ti možeš bez njih, a i oni bez tebe.
A u tom nekom zajedničkom vremenu, opet vam fino. Nenamjerno se tražite i shvatate, čak i u trenutcima nerazumijevanja.
Dok ljubav diktira (ili zahtjeva) puno više, prezir suprotno, a surova strast smrvi sve što dotakne.
Podloga ljudske patetike u ovim zadnjim okvirima (bili i pomiješani u jedno) je neizbježna. A nikoga ne maši.
Osim već mrtve. To ti je onaj dar ili kazna kad svi vide a ti ćorav/a.

[Zanki]

IMG_20220729_101216.jpg

[Shadow]

[Shadow]

"Odakle moje oči na tvom licu, andjele brate..."

Isti ovaj gore.

[Shadow]

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme.

Živim iznad grada i imam predivan pogled.

Mogao bih stvarati najluđa poređenja

od tvoje slike u mojoj glavi

i svega što vidim kroz prozor.

Ulična svjetla u savršenom redu.

Puste gradske ceste u kasnu noć.

Jesam li jedini čovjek proklet nesanicom

u ovom gradu prokletih?

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme,

ali trenutno sam užasnut surovošću ljubavi

i imam strastven odnos sa samoubistvom,

a radije bih da uzmem bučan autobus

da ga kresnem i legnem na gas vozeći kroz grad,

i još pustim neku ludu muziku,

koja će sve mjesečare pozvati na ples

i vječno putovanje kroz kišnu noć.


M. T.

d6d84c6f5d410ca0a6750169d4d52666.jpg

[ina]

Lepršala je onim tonom glasa koji se koristi s pogluhim ljudima. Pogluhih, ne uradi gluposti, nego prirodne prolaznosti vremena i neposjedovanja modernih skupih aparata.

A kroz zube, u trenutcima huje, provlačila i tihi glas naređenja.. kao da joj se izgubim s očiju. Mora se znati ko je glavni.
I znala je i da neću poslušati.. U potpunosti. Ne iz inata, ili umora od ljudi i kontradikcija koje najčešće savladaju manje jače.

To nas je razdvajalo i vezalo iz dana u dan.. znajući da postoji i obrnuta verzija.
Ponekad ju uhvatim kako me posmatra, s pogledom i neizrečene aprovacije.. jednostavnijeg govora.

[ina]

Većina ljudi najmanje je svoja kad se hoće nekome svidjeti. Bilo kome. Kod nje ta tendencija haman ni ne postoji.. jer inače ne teži.

Nije čak ni u danima puberteta. Takva se valjda rodila.

Neko ode, neko dođe, neko ostaje. Svakako.
Izuzetci se pamte, mnogi slični i isti najradije zaboravljaju.
Izbrišu k'o trag suhe olovke, na već mrljavoj podlozi. Ili blistaju k'o tačkice bijelog papira, čiji je višak upila gumica hljeba.

Kad mi je pružila: Rose water 100% pure & organic rekla je: smrdi! uz blagi osmijeh.

[Black Stallion]

Nije visok, tko na visu stoji
Nit je velik, tko se velik rodi
Već je visok, tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je, tko se malen rodi
Al' kad pane, golem grob mu treba.

Ivan Mažuranić (Javor)

[Shadow]

Smeh uopšte nije loš početak prijateljstva, a daleko je najbolji završetak istog... Prijatelje biram po lepom izgledu, poznanike po dobrom karakteru, a neprijatelje po visokoj inteligenciji. Čovek ne može da bude previše obazriv u izboru neprijatelja. Nemam nijednog koji je budala."

“Slika Dorijana Greja”, Oskar Vajld

[Shadow]

DALEKO U NAMA

Evo to je to nepozvano
Strano prisustvo evo ga

Jeza je na pučini čaja u šolji
Rđa što se hvata na rubovima našega smeha
Zmija sklupčana u dnu ogledala

Da li ću moći da te sklonim
Iz tvoga lica u moje

Evo ga treća je senka
U našoj izmišljenoj šetnji
Neočekivani ponor
Između naših reči kopita što tutnje
Pod svodovima naših nepaca

Da li ću moći
Na ovom nepočin-polju
Da ti podignem šator od svojih dlanova

Bdiš mi u bori između veđa
Čekaš da se razdani
Na mome licu

Voštana noć
Tek je dogorela
Do nokata praskozorja

Crne opeke
Već su popločale
Ceo nebeski svod

Ruše se stubovi koji nebo drže

Klupa sa nama polako
U prazno propada

Zar da dovek čamimo
U kamenom ćutanju

Kroz oči kroz čelo
Reči će nam proklijati

Razbežali se dani

Zar da dovek čekamo sunce
Da nam se kroz rebra zažuti

Slušamo kako nam srca
U grlu mrtvih stubova lupaju

Istrčali smo iz grudi

Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U slepom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo

Sijalicu dobru pališ
U tuzi mojoj smeđoj

Livadu mi prostireš
Na grudima svojim

Golubove okupljaš
U radosti mojoj bele

Cigaretu mojih briga
U srcu svome gasiš

U grozdu tamjanike
Na moje usne čekaš

Dan ti bogat u naručju
Nosim
Mlade jele duž pogleda
Sadim

Gradovima tvog ćutanja
Lutam
Rosu ti sa tepavica
Berem

Noć vitku ti preko pasa
Lomim
Brižne zore sa krovova
Zovem

Ruke tvoje plamsaju
Na ognjištu usred moga lica
Ruke tvoje otvaraju mi dan

Ruke tvoje cvetaju
U udaljenoj pustinji u meni
Gde još niko nije zakoračio

Ruke tvoje sanjaju u mojima
San svih ozvezdanih ruku na svetu

Bez rvojih pogleda reka sam
Koju su napustile obale

Vetar me za ruku vodi
Tvoje ruke odsekao je suton
Bele ulice preda mnom beže

I prsti se klone moga čela
Na kome se svet zapalio

Reči su mi u travu zarasle
Tišina ti je raznela glas
Stvari mi siva leđa okreću

Po tami moga tela
Opaka svetlost šestari

U ovoj noći bez jutra
Ko je ta svetiljka sa ugla

Pogledom me tvojim obavija
I prati do našeg oslepelog stana
I svetli na pustim nasipima vena

I ko je ta ptica
Na napuklom nebu moga srca
Jedina ptica

Glasom me tvojim k sebi zove
Jer ne ume bela
Na zemlju da sleti

Među dlanovima
Grejao sam ulicu
Kojom si se vratila

Glas ti je po krovovima
Zaboravio belinu

Časovi sa kojima sam samovao
Dižu se pred tobom
Sa snežnih stolica

Sa tela sumrak svlačim
Dan mi je našao lice
Vetar kosu razveselio

Pogled mi začuđen lista
Senka iz sunca niče
Svet na pragu srca stoji

Opet obroncima plavim
U glas ti bistri silazim
Po našu čarobnu lampu.

Vasko Popa

7cc44d16cef1069380cc7e38964ba810.jpg

[Shadow]

Pojavila se gotovo niodkuda. Iako je godinama živjela, ne tako daleko od mene, ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali, a ogromna bujica lijepih osjećanja potekla je davno isušenim koritom sreće. Poput udara munje, brže od svakog razuma i od svake svijesti, ljubav je svakodnevno rasla, tako da prosto ni ona, a ni ja nismo uspjevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama, u našim dašama, u našim srcima.
Zavoljeli smo se, a da nismo ni bili svjesni toga. Jedino čega smo oboje bili zaista svjesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli, oboje smo osjećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega. Da, bili smo kao jedna ličnost u dva različita tijela. Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom. I zaista,oboje smo shvatili da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu. Sve je bez toga postalo nekako otkinuto, odsječeno, nesavršeno.

Z. J. "Buđenje života"

e6875aed885372906925c92217977207.jpg

[Shadow]

"Kada neizmerno volim nekog,nikada nikome ne saopstavam njegovo ime.To je kao da izdajem deo njih.Zavoleo sam tajnu.Ona moze da nam moderni zivot ucini tajanstvenim i carobnim.I najobicnija stvar je divna samo ako je covek krije.Kada odlazim iz grada nikada ne govorim svojim ljudima kuda idem.Ako bih im rekao,ne bi mi uopste predstavljalo zadovoljstvo.Rekao bih da je to luckasta navika..."
Oskar Vajld

e834c90d9d180d5be27c9597b80ea413.jpg

[Shadow]

Skromni ljudi stidljivo plaču, znaju meru i u plakanju.
Mali ljudi ne plaču, već cmizdre, oni nemaju ni pravih muka, ni pravih suza.
Lako plaču samo zaboravni.
Ima onih koji nikada ne plaču, koji čuvaju suze za svaki slučaj.
Malo je života za mnogo plakanja,
mnogo je plakanja za malo života..."
D. R.

d4d0ac7b6069cdc6a1ec05c50175acad.jpg

[Mon]

The Road Not Taken
BY ROBERT FROST


Two roads diverged in a yellow wood,
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth;

Then took the other, as just as fair,
And having perhaps the better claim,
Because it was grassy and wanted wear;
Though as for that the passing there
Had worn them really about the same,

And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black.
Oh, I kept the first for another day!
Yet knowing how way leads on to way,
I doubted if I should ever come back.

I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
Two roads diverged in a wood, and I—
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.

[ina]

Homo poeticus - Danilo Kiš

Ko vam kaze da ne treba traziti od pisca da tumaci svoje delo? Reci cu vam, u poverenju, da je to jedna smicalica koju su izmislili nasi vatrogasci, jedna ofucana frazetina po kojoj je pisac budala i trbuhozborac, on ume jos nekako da sroci svoje romane, ali to sto je napisao to ostaje za njega tajna, to znaju samo kriticari, pogotovu ako je pisac vec mrtav ili dovoljno zaosijan ka vecnosti, pa pusta kriticarima i citaocima, naravno, da oni budu kompetentni da kazu znacenje i smisao onoga sto je pisac rekao,da to prezvacu i pljunu pred citaoca i pisca podjednako,pa da se drce kao s trucnjaci koji su procitali kardiogram ili desifrovali rendgenski snimak pluca i i karlice(pogotovu karlice).

To pisci cesto vole, tu kompetentnu laz, to kriticarsko citanje iz plecke, jer otkrivaju zabezeknuto no zadovoljno da su njihove prazne(poetske i prozne) brbljarije zapravo govorile o problemu "Coveka", o "Otudjenju", o "krizi savremenog sveta" i o slicnim velikim problemima, ili o svima istovremeno, pa stoga im i ne pada na pamet da kazu nesto o svom delcetu, osim da ga hvale na sva usta, pozivajuci se na misljenje kriticara, a pisci sami, sto se njih licno tice, oni veruju u autoritet kriticarev, pa ako je on rekao da tu tako pise, onda je to tako, stvar je viseznacna i visesmislena, raznorazna tumacenja su neophodna, delo je viseslojno i visesmisleno, paradoksalno, pisac jasno i glasno priznaje da je budala i trbuhozborac, ako nije u pitanju "inspiracija";

[Shadow]

"Obraz se svakako da umiti, duša se znači može podmladiti, ali ako se srce smanji i pocrni, tu ništa nije moguće uraditi."

V. Matijević

2e05d69d70dc6f7c05383e53c07019a0.jpg

[Shadow]

Često bih se zamislio nad srcem koje pruža utočiste svima što dolaze iz pustinje u njegovo svetište, a za dvoličnog ostaje zaboravljeno i zapečaćeno. Jednog dana, dok smo odmarali s Njim u vrtu narova, rekoh mu:

"Učitelju, ti praštaš i utjehu pružaš griješniku i svima slabima i kolebljivima, samo ne licemjeru."

A On reče:

"Dobro si odabrao riječi svoje kada si nazvao griješnike slabima i kolebljivima. Ja im praštam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha. Jer, slabosti ove na njih svališe njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.
Ali, dvoličnog ne trpim, jer on rukom svojom namiče jaram bezazlenom i popustljivom.
Slabići,koje nazivas griješnicima,kao ptići su bez perja što ispadaju iz gnijezda.
Licemjer je strvinar što čeka na litici smrt plijena svog.

Slabići su ljudi izgubljeni u pustinji. Ali, licemjer nije izgubljen.
On poznaje put, a ipak se smije između pijeska i vjetra."

Kahlil Gibran

[Shadow]

Nije tačno rečeno da je svaki čovek kovač svoje sreće; tačno je, naprotiv, da je čovek uvek sam kovač svoje nesreće… Ako su sreće slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili naša lakoumnost, ili naša gordeljivost, ili naša glupost, ili naš porok… Zato čovek kroz ceo život čini sebi samom više zla nego dobra. Što uspemo svojom pameću, pokvarimo našom ćudi; ali što uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima; i, najzad, što postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom.

Jovan Dučić

44352da969f68b3140fcf51ba706997c.jpg

[ina]

Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra. Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola. Nazovimo to magnetizmom. To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa. Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema. Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam. Ni nauka ne može to da objasni. Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset. Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka. To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem. Znao sam da su mi sudjeni. Tim devojkama sam hteo ovo da kažem: Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!

Haruki Murakami, "Južno od granica, zapadno od sunca"

[Shadow]

Ponekad u smiraj dana, a češće u svitanju, osetim neku utehu. Taj osećaj da sam pobedio još jedan dan, savladao još jednu noć, porazio neko, ma i malo vreme, bez obzira na sva iskušenja i krize kojima sam u tom periodu bio izlozen... čini da, skupljen, šapatom ohrabrim sebe - mogu ja ovo."


Žarko Laušević

0e373938e5bc246bb3d2328cf4a04761.jpg