Tin Ujević

[Kornelija]

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli još u djetinjstvu.

S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".

Za života objavljena važnija djela

"Lelek sebra", Beograd, 1920.
"Kolajna", Beograd, 1926.
"Auto na korzu", Nikšić, 1932.
"Ojađeno zvono", Matica hrvatska, Zagreb, 1933.
"Skalpel kaosa", Zagreb, 1938.
"Ljudi za vratima gostionice", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938.
"Žedan kamen na studencu", Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Autoportret

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i sa mnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.

[laganini]

..svakidašnja jadikovka:
...kako je teško biti slab
kako je teško biti sam
i biti star a tako mlad...

[Kornelija]

Iz knjige Eriha Koša "Odlomci sećanja, pisci"

Augustin Tin Ujević

Tin Ujević je došao u Sarajevo 1930. godine, pošto je iz Beograda policijski proteran kao čovek bez stalnog zanimanja i registrovanog mesta stanovanja. Kao skitnica, odnosno kao klošar, kako bismo to danas kazali. Na odluku o proterivanju bilo je javnih protesta među beogradskim kulturnim radnicima, pa smo i mi, sarajevski đaci, čitali o tome, a Ujević, kakvog smo ga upoznali, nije se nimalo trudio da demantuje glasove i mišljenja koja su širena o njemu i njegovom načinu života. Bio je to prvi istinski boem koga smo videli. Mnogo manje romantičan i privlačan nego oni koje smo znali iz Miržeove knjige i njene operske inscenacije. Na žalost, najviše nalik na dvojicu ili trojicu sarajevskih čudaka i ludaka, prljavih, neobrijanih i zaputenih, kakvih je u to vreme bilo u svakom bosansko-hercegovačkom mestu.

Znali smo ponešto i o njegovom prethodnom životnom periodu angažovanog jugoslovenskog nacionaliste i brižljivo, kiicoški odevenog mladog studenta pariske Sorbone. Dopirale su nam do ušiju i romantično obojene glasine o uzrocima njegovog unutarnjeg sloma i spoljašnjeg preobražaja - neuslišenoj ljubavi i političkim razočaranjima zbog korumpiranog, nasilničkog režima u novoj, zajedničkoj državi. Bio nam je zanimljiv i osvrtali smo se za njim kad bi prolazio ulicom, a zastajali pred izlogom kafane "Central" u kojoj je satima sedeo.

Valja priznati, na našu sramotu, mnogo manje smo znali o njemu kao pesniku. Bilo je za to i donekle opravdanih razloga: Lelek sabra, prva zbirka Ujevićevih pesama izašla je još 1920. godine u izdanju S. B. Cvijanovića u Beogradu, a druga, Kolajna, šest godina kasnije, kod istog izdavača, takođe u malom broju primeraka koji jedva da su do Sarajavea i doprili. Tako su i mlađi ljudi, koji su se interesovali za književnost i pratili poeziju, najčešće znali samo dve-tri. Ujevićeve pesme i to više iz časopisa i antologija no iz originalnih izdanja koja su već u to vreme predstavljala retkost. "Molitvu bogomajci za rabu božiju Doru Remebot":

Svete joj oči kazuju nevina,
a bijele ruke dršću rajskom strasti.
U njenom vrtu znadoše se srasti
i oganj ruže i nevinost krina.

Glas joj je tužan kao jek dolina
gdje jaganjac je izašao pasti,
a u tom paklu što me može spasti,
do njena zlatna plava Mjesečina?...

i, iz zbirke "Svakidašnju jadikovku":

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan...

Sve vreme što je proveo u Sarajevu išao je uvek u jednom istom sivomaslinastom, umaštenom "hubertus" kaputu, prepasan kaišem koji je umesto kopče i gajke imao golemi gvozdeni katanac, kao skinut sa neke čaršijske megaze. Bio je u to vreme već proćelav, ugojen, u stvari podbuo od nesna i od pića, neobrijane, čekinjaste brade. Najčešće smo ga viđali u kafani "Central" gde je satima sedeo čekajući da ga neko otkupi, plati mu popiijenu kafu i oslobodi ga kelnera koji je na njega motrio da ne utekne. Oko glave je imao omotan beo peškir, kao čalmu, i u njemu kriške sirovog krompira kojim je lečio mamurluk i ublažavao tešku glavobolju.

U književnom ili kulturnom životu grada nije učestvovao, ali je svake večeri sedeo u kafani "Volga", najčešće u društvu sa Hamzom Humom koji, kad je reč o piću i akšamlučenju, ni sam nije bio s raskida. Nismo smeli da mu prilazimo, a ako bi neko pokušao da to uradi, od njega bi se čulo nejasno, potmulo mumlanje, nalik na režanje, i brzo bismo ga se okanili.


Prekucala Kornelija

[laganini]

...numero uno..

[Kornelija]

...numero uno..

Još jedna za danas, da ne preteram iako meni nikada dosta.


VJEČNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

[Kornelija]

Kolajna I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i -- čisto ravan put do sreće.

Kolajna II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Kolajna V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
---one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

--- No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

Kolajna VI

Je l' ikad čovjek omamljen vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četiri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezda duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

Kolajna XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu --
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncem, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici -- i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmjeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Kolajna XIV

U ovoj gužvi, ovoj stisci
bez oca i bez učitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pečat mojih želja.

I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje duše dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gađao sam gdje sam znao.

Izgarah dati nešto Novo,
a bog moj bio moj Bedem
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
a tek drač i korov jedem.

Najgore tek je u toj stvari
što vidim, monotono:
umro Duh je - onaj Stari -
i ja sam danas mrtvo Zvono.

Kolajna XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

Kolajna XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Sto ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez hvajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tep'o.

[Mohr]

Tin (Augustin Josip) Ujević (1891-1955)

[vila]

Nisam znala da postoji ova tema
Najdrazi od najdrazih

Masta povodom ociju

[Mohr]

vid' moje vilenice

[vila]

Vidi sto je che samouvjeren,,,
Kad to postadoh "tvoja"
Mislis ono suprotnosti se privlace?
Jok

[Chloe]

Nešto i za mene

Radost ću svoju saopćiti svijetu,
ali bol moj neka ostane za me.
Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.

Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću,
ja ti je neću kratiti.
Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

[Chloe]

Žene među Kraljicama

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

[Mutevelija]

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

– O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju …

(Svakidašnja jadikovka)

[Chloe]

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

[Chloe]

Jutarnja ulica

Budim se u krevetu na šumu mirnoga sunca.
Mislim: što to za mnom, u snu, pčele zuje,
ptice pjevaju, zvona zvone, pjesme bruje,
vrela huje?
Mislim: što je u snu, za mnom, česma zvuka?
bogat sadržinom sloj hranjiv ko muka?

Drotari kupe krpe, viču za stare stvari,
drvari nude snopiće drva,
djeca s torbakom idu u školu.
Koljena bogomoljki čekaju da kleknu.
Pismonoše hrle sa kožnim pojasom.
Dan. Dan. Zemlja će da sine.
Na suncu i u sjeni igra boja kipi.
Vidim sjenu telegrafske žice na pročelju kuće,
a plava sjena ptice leprša nad mojom glavom,
ptice iz izvora, ptice iz sna.
Ptice su okretnije od riba,
i svjetlost se brže od talasa ziba.

Okrećem oči duše zaustavljene u hladu bića
i mislim: iz kakvih dolina u kakve druge doline,
u kakve skutove svježine
(divni krajolici bivaju nestvarni, bez tijela?)
česme jecaju. Bašte kliču. Nervi viču.

Mazge i konji gaze nažeti konopcima,
zadnje vlage skrivaju se u tamne tunele,
bakali pilje iz rupa dućana, hamali zijevaju,
pijanci ishitruju solilokvije od nove žeđi,
dan će biti naslada napregnute miške;
zar ću ja samo ostati u mukama nerva?
Neće me okupati kupka svjetlosti i uspretniti gimnastika hoda?
Strojevi za šivanje pjevaju u skromnim stanovima,
iz jednoga salona viri na vratima djevojka s bijelom keceljom
i u žaru očiju brani češljarski nazor o svijetu. .

[Chloe]

Događaji sa mnom


Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.
Ja sam grana sa kobi da raste,
da se lomi, da vene, da lišće stresa,
da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.
Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.
Glagol riječi što steže u dahu.
Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.
Trzaj nogu što se trude svijesti,
Kret nogu što bude misli u koraku;
teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.
Čekrci i lepet rupca o konopcu.
Munjovod sam i zvono sa zvonika,
strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:
dobri hlad po žezi što se krugom širi,
vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,
ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,
mraz što lice bije iz hladna bunara.
crven šipak što u gnjev zrnja praska.
iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.
Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom
ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom
što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka. .

[Chloe]

Tajanstva

I

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

- Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? -
Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe.

II

I tako, neke noći, usred druma
preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne
pomisli da sam, možda, sišo s uma.

Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da ne će smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.

- Ljubljena ženo, ko si ti da jesi,
luđačku ljubav suvišno je kriti,
al' ja sam sitan za sjaj što te resi,

pa makar jesam ono što ću biti. -
Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.

III

Kad rekoh kletve protiv sviju žena,
kako da kliknem tvoje blagoslove?
Lažov je ovaj što me moćnim zove,
jer gordost imam, al je moć slomljena.

Pobijeli često proročanska pjena
usnice zvane za besjede nove;
da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove:
"Renate srcu rob za sva vremena?"

Jer iz tvog visa preko gužve grube
ti si mi rekla: "Mojom stopom idi,
pokazat ću ti kako gospe ljube

i dati pogled koji globus vidi".
Al od te čari i od suda toga
kraljež mi krši breme moga Boga.

IV

Velik sam bio, dok sam bio dijete,
al sad me lome vidici i mašte;
želje su bile očajne i tašte,
a slabe snage samuju, uklete.

I, nedostojan uzvišene mete,
ištem tek zelen pokoj neke bašte;
zar, više biće, ja da volim? Baš te
obožavam, jer ne voli se svete.

Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan
ko zvučne grane u mrku boriku.
ozvanjam: nisam jednak, nisam ravan,

i ja se davim u vrisku i kriku,
i sladogorko kušam gdje me drobi
teška crnina i nestalnost kobi..

[Shadow]

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

[sherman_ll]

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

[Shadow]

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.