Bolest je jos uvijek sramota??

[Zagorka]

Zanima me imate li ili ste imali neku bolest koju ste sakrivali ili skrivate?Vidim situacije u kojima ljudi godinama taje neke dijagnoze,to im krece od roditelja valjda,ono kao nemoj nikom govoriti za bolest,sramota je itd.To mi je totalno razocarenje jer sam ipak smatrala da zivim u bar malo naprednijem drustvu,pa zaboga kakav smo to narod kad izopcimo nekog bolesnog kao gubavca,umjesto da ga saslusamo i pomognemo mu?Odu ljudi na operacije,vrate se i sute,pa nije mi jasno da smatraju da je to nesto sramotno.Ja sam imala zdravstvenih problema,ali mi jedna starija zena daje znak da sutim pred nekim zenama,kao da pricam o tome kako sam se prostituisala sve u 16. Vase misljenje o tome treba li presutjeti bolest?

[komsija]

Ma nije sramota vec jednostavno ljudi ne zele da govore o tome i da vidi lazno suosjecanje kod tzv. prijatelja
Onda pocne prica i kobajagi ga svi zale
Postoji neka intima koju treba zadrzati i ne pricati o tome
Da ponovim to nije stvar sramote a sto se tice pricanja o tome to mogu samo samo sa svojom uzom porodicom koja ce imati razumijevanja
Bio sam u ratu ranjen i dozivio svasta pa zbog toga ovako moje misljenje

[Zagorka]

A sta ako ljudi boluju od dijabetesa,ili imaju povisene trigliceride,pate od anksioznosti ili epilepsije?Mi to ne znamo i druzimo se s njima,a to su sve bolesti u kojima moze doci do nesvjestice?Kako reagovati?Ja mislim da je bolje da ljudi znaju,kako cu inace pomoci nekom ako se nadjem u toj situaciji?

[Maja]

Pa iskreno možda bih i ja sakrila da sam bolesna ako bih imala neku bolest koja bi se mogla sakriti. Mislim na simptome. A zašto... zato da ljudi ne bulje sažaljivo u mene, da ne promijen stav prema meni... Znate kad neko dobije tešku bolest kako se ljudi u njihovoj blizini promijene. Odjednom se prestanu smijati, zezati, glupirati i pričati o neobaveznim temama. Nekako se sve češće javljaju neugodne pauze, a pri svakom susretu prvo pitanje koje upute bolesnoj osobi je "Kako se osjećaš?".
A bolesnim ljudima je vjerovatno puna kapa priča o njihovoj bolesti, o liječenju, simptomima i slično. Žele da žive normalno kao i svi zdravi ljudi tj kao što su živjeli prije nego što su se razboljeli.
Eto to je razlog zašto bih MOŽDA ja kril svoju bolest, a ne sramota i slično.
Mada, ako bi došlo do operacije naravno da bih otkrila svima ili ako bih saznala da su počele neke priče ili nagađanja šta mi je.. Moja tetka se nedavno operisala, bila je u bolnici 10 dana, a da niko nije znao za to. To je ipak malo pretjerano.

[Zagorka]

A onaj dio kad se zenska uda totalno lose,a u sazaljenju komsinice sapucu:ah,pa nije ona ni mogla bolje,znas da je ona isto bila bolesna,ko zna sta joj je sve ili ako je operisala slijepo crijevo,nakon pet godina pobaci i ljudi to povezu?

[gejsha]

Imam takve u porodici,koji kriju bolest i to mi je baš bezveze.pitam dijete šta mu je,je li bolje,a majka za njega odgovara: nije njemu ništa.
Kao da su ljudi savršeni i ne smiju se razboljeti.Ne bih krila svoju bolest,ali isto tako ne bih razglasila na sve strane da sam bolesna.
Rekla bih onima za koje znam da pitaju iz brige,a ne iz nekih drugih razloga.

[mailed]

zalosno i glupo sto jos neki tako misle,kao da se bolest bira .
ne bih govorila bas svima da sam bolesna al ne bih ni krila .
ma cudan je nas narod

[Hana84]

pricala mi rodjaka o jednom slucaju hendikepiranog djeteta i to mi se onako bas ruzno i zalosno urezalo u sjecanje. Dijete je bilo mentalno osteceno i dali su ga nani koji je bila jedva pokretna , jer je jos jedino ona imala samilosti prema njemu. Krili su istinu da imaju bolesno dijete koje zivi negdje na selu sa nanom.
Ne da mi je ovo jadno, nego gnusno !

[Lanci]

Tu nema sramote..nedaj boze nikome da osjeti taj dio zivota,,jer svi mi neznamo sta nas ceka ...zao mi je uvijek kad cujem za nekoga koga neznam da je bolestan,,a jos zalije mi je kad vidim nekoga..da ne vidi ljude kojima je potrebna pomoc,,svima nama se moze svasta nesto da desi..pa kazu zdrav ima milion nekih zelja..ali bolestan ima samo jednu da ozdravi,,neznam ali sam tako osjetljiva na tako neka desavanja kroz sta ljudi sve prolaze..zive dan za danom sa nadom dokle i kako...jer to nije nikakva sramota..

[masal76100]

Pozdrav svima...
Tek sam naisla na ovaj forum i svidja mi se pravo ali bas ova tema me natjerala da se i registrujem - bas sam se nasla ovde...
Prije nekih 25 godina dijagnosticirana mi je epilepsija. Bila sam sto bi rekli tek ''curetak''...Haos...I jesam to pocela kriti zbog stida. Hvala Bogu terapija koju su mi odredili djeluje jako dobro, tako da sam se ja vremenom pomirila s tim i naucila da zivim ne objasnjavajuci nikome zasto svaki dan uzimam tablete. To znaju moji roditelji, muz i dvije jako dobre prijateljice. Kazem, hvala Bogu pa nemam napade jer redovno uzimam lijekove pa mi i uspijeva to kriti.
Danas, nakon toliko godina, i dalje ne pricam o tome, ali sad ne iz stida nego zato sto necu da me neko zali, necu da osjetim licemjerstvo kod ljudi koje se inace osjeti u takvim situacijama. Kao primjer, sjedili smo u jednom drustvu gdje je zena koja radi kao nastavnica pricala kakao je jedno dijete imalo napad epi, i pricala je to sa takvim izrazom uzasavanja na licu da sam se ja skamenila kao da ce vidjeti kroz mene. Pa znate ono nase bosansko, ''ma pomaknite se s mjesta'' i ''gluho i coravo bilo'' i tako te izreke koje su mene gadjale u srce. Pokusala sam smirenim glasom da objasnim da je to bolest kao i svaka druga i da sam dosta citala o tome i slicno...Ali kako su svi to komentarisali, tuga jedna...I sad budite iskreni, kako nekom priznati da imate epi, a znati kako se na to gleda? Ja mogu pricati o losem nalazu krvne slike, niko se ne zgraza, normalno se prica, cak se i savjeti dijele, ali bolest kao epi je i dan danas tabu tema. Na zalost. Evo ja vama ovdje rekoh bar jedan dio svega toga jer me ne znate, ali meni bliskim osobama ne mogu.
Eto osjetih potrebu da ovo kazem, da biste mogli malo bolje razumjeti nas koji krijemo bolest.
Nadam se da me niko nece pogresno razumjeti.

[Krokodil Behko]

Eto osjetih potrebu da ovo kazem, da biste mogli malo bolje razumjeti nas koji krijemo bolest.
Nadam se da me niko nece pogresno razumjeti.

Pozz masal76100
ma razumijem ja vas,koji krijete boljke. ne krijete,iz obijesti,nego iz nuzde. na zalost,ljudi su takvi,da ponekad,u raznim vrstama obracuna,koriste sve slabe tacke protivnika i nikako ne umiju odrediti donju granicu. Plus fenomen,zvani malogradjanstina. Svi imamo,slabe tacke,manje ili vece.. Dobrodosla na Bosanski forum i osjecaj se fino

[masal76100]

@Krokodil Behko - Hvala i na razumijevanju i na dobrodoslici

[Luna.]

krit´ bolest nije nimalo pametno... prvo sto ljudi koji su bolesni mogu, kad bjelodane svoju bolest, uvijek cut´ neki savjet ili razmijeniti iskustva sa drugima koji su bolesni od iste bolesti...

epilepsija je nazalost bolest, koja se najvise krije... nazalost... i tu mogu razumjeti one koji je kriju, jer je nerazumijevanje sredine i zgrazanje grozno... mislim da se kod nas bas o opilepsiji malo zna, cak i u skoli nismo puno ucili o njoj, a kad dodje do napada djeluje stvarno zastrasujuce za prisutne, pogotovo ako nisu upuceni... ja sam jednom bila prisutna u kaficu kad je jedan covjek imao napad i bas sam se bila prepala, jer nisam uopste znala o cemu se radi. mislim da bi se o epilepsiji rebalo puno vise govoriti u javnosti...
kasnije sam imala jednog poznanika i kad nam je doso u goste, na spavanje, reko nam je da ima epilepsiju da znamo ako bi imao napad... on sasvim otvoreno prica o svojoj bolesti i lakse je sigurno nego da mora kriti... al´ on nije bosanac i ne zivi u primitivnopj sredini kao nasa, gdje je zigosan skoro svako ko je od neceg bolestan...

masal, tebi ako ne pretstavlja krit´ svoju bolest i ako nemas potrebe da ljuima pricas o tome je sasvim u redu... a isto tako ako ti oterecenje da krijes, nemoj krit´

[Maja]

Ne znam Luna, ali svako ko boluje od nečeg informiše se od doktora ili čitajući na netu. Ne kažem da ne bi mogli dobiti koristan savjet od drugih bolesnika, ali ljudi se vole petljati i gdje treba i ne treba. To ti je kao kad je naš rođak obolio od raka debelog crijeva pa ko bi god došao imao bi nekog ko tu bolest ima, pa bi davao savjete šta je dobro raditi, šta je dobro jesti i piti. Znam da to svako kaže u najboljim namjerama, ali nekad ti je puna kapa svega i kao što sam već prije pisala ja bih za svoju bolest rekla samo najbližima, ne zato što ne želim da me drugi sažaljevaju, nego kad me vide da ne budem "ona koja ima to i to", već normalna djevojka.

Ali znam da to može biti dvosjekli mač

Kad sam krenula u prvi srednje s nama je išla jedna djevojka koja je ponavljala razred i bila buntovnica. Pametnija od svih nas, ali totalno u nekom svom svijetu, pri čemu je često upadala u nevolje pušeći travu u školi i svađajući se sa profesorima. Ponašala se kao da nikog ne benda, al opet je bila dobra kolegica. I onda joj je umrla majka. Par dana nije dolazila u školu i kad se vratila na jednom času je pitala profesoricu da izađe van. Ta profesorica je inače bila slabih živaca jer joj se muž objesio i i ne pogledavši ko je pitao proskitala je da ne može. Nakon par sekundi podigla je pogled i pitala ko je tražio da ide van i ova cura se javila, nakon čega je profesorica rekla sažaljivim glasom "ahhh ti možeš". Djevojku je to pogodilo i rekla je da se predomislila i da neće van. Znam da ovo nema veze s bolešću, ali samo navodim primjer da niko ne voli kad ga gledaju drugačije od ostalih.

[blento59]

ne kazem da svoju bolest treba objaviti na sva zvona
ali ne vidim razlog da se krije(jedino ako su picajzle)

[madame Bovary]

moja prijateljica iz srednje ima epi,jako smo dobre a nije mi rekla tokom cijele skole,tek par godina kasnije jer smo radile skupa.Kad sam je pitala zasto,nije mi konkretno nista rekla,ali srednja je jeziva tu svi svakog sprdaju pa se cura sigurno bojala,jer mi smo sa brdovitog balkana.
Udala se fino,a ja cujem dvije koze kako je komentiraju":A ruzan joj je covjek",a druga dodaje"uh dobro se je uopce i udala kako ima ono njeno" kao da je cura okuzena jadna,kao da niko ne vidi da je skolovana,lijepa,dobar radnik,pametna.
Ma mi smo goveda(cast izuzecima).

[silence]

Zanima me imate li ili ste imali neku bolest koju ste sakrivali ili skrivate?Vidim situacije u kojima ljudi godinama taje neke dijagnoze,to im krece od roditelja valjda,ono kao nemoj nikom govoriti za bolest,sramota je itd.To mi je totalno razocarenje jer sam ipak smatrala da zivim u bar malo naprednijem drustvu,pa zaboga kakav smo to narod kad izopcimo nekog bolesnog kao gubavca,umjesto da ga saslusamo i pomognemo mu?Odu ljudi na operacije,vrate se i sute,pa nije mi jasno da smatraju da je to nesto sramotno.Ja sam imala zdravstvenih problema,ali mi jedna starija zena daje znak da sutim pred nekim zenama,kao da pricam o tome kako sam se prostituisala sve u 16. Vase misljenje o tome treba li presutjeti bolest?

Madam Bovary, ta starija žena ti je dala dobar savjet i znala je o čemu priča.
Kada si bolesna odeš ljekaru, ljekar se upoznaje sa tvojom bolešću i po pravilu to bi trebala da ostane ljekarka tajna.
To samo po sebi ti kaže da o svojoj bolesti ne treba da pričaš.
Mjesto gdje se priča o bolesti je tvoja porodica i tvoji pouzdani prijatelji.
Smatram isto da bolest ne bi trebalo prešutiti u ozbiljnoj vezi i da je prije braka treba saopštiti budućem partneru.

Bolest je bauk samo za onog ko je bolestan, za one kojima si draga je teret, a za sve ostale može da bude samo predmet trača i ruganja.
Iz tog razloga ne treba iznositi te svoje probleme.
Bolest je nevidljiva (ukoliko nije fizička ozlijeda), pa zašto je praviti vidljivom?

[Zagorka]

Silence,naislo je kroz razgovor slucajno,btw imala sam problema sa tlakom,tako sam objasnila zeni zasto necu kafu
Ova druga,odmahuje,miga,signalizira,kao gdje ces to reci
Sta sam trebala,izmisljati,lagati?
Ne shvatam ja to ma koliko mi neko objasnjavao.
Imam zeta koji se hvali kako nikad nije isao doktoru,ima 110 kg,zadise se nakon tri stepenice,vidi se iz aviona da mu trebaju ljekarske pretrage.Ali ne,nece on ici,smatra se valjda vecim muskarcem kad ne ide doktoru Do jednom.
Ja cesto putujem,i imam dosta prijatelja van brdovitog balkana,rekla bih da je to samo jos kod nas uvrijezeno u toj mjeri.
Umjesto da kad god i kako god mozemo pomognemo bolesnima,to ih drustvo odbacuje.
Pa zar to nije strasno?Zar nismo ravni afrikancima koje drugacije djevojcice zakopavaju?Malo smo bolji

(p.s.zato valjda vidimo i idiote koji po ovakvom vremenu izidju kratkih rukava,e ne mogu mi sad reci da im nije hladno,vec kao glume"muskarce".Koja tuga.)

[Obrisan profil]

Bolest nije sramota. Ali da bi se postedili traceva ili preterane paznje, nekad je i bolje zadrzati za sebe. Pita li me neko, pa zasto ne pojedes sad to, ili zasto ne pijes, ja odgovorim i puste me na miru.

[silence]

Umjesto da kad god i kako god mozemo pomognemo bolesnima,to ih drustvo odbacuje.
Pa zar to nije strasno?Zar nismo ravni afrikancima koje drugacije djevojcice zakopavaju?Malo smo bolji
(p.s.zato valjda vidimo i idiote koji po ovakvom vremenu izidju kratkih rukava,e ne mogu mi sad reci da im nije hladno,vec kao glume"muskarce".Koja tuga.)

Jeste strašno da strašnije ne može da bude. Nažalost, tako je.
Ja nisam od onih koja skriva ako ima nekih problema. Volim da kažem, jer uvjek se nađe neko sa iskustvom ko će da dadne neki dobar savjet. Polazim od toga, da smo ljudi i treba da razgovaramo i razmijenjujemo mišljenja i iskustva.
Bolest nije nikakva sramota i niko je ne želi.
Ali ne možemo uvjek prepoznati dobronamjerne.