Dakle, nastupa sukob između bliskih osoba i pritom pljušte salve uvreda i prljavog veša: da li izgovorene riječi i kvalifikacije u takvim situacijama znače da njihov/a autor/ica sve vrijeme zapravo i misli kako je onaj drugi stvarno takav kakvim ga te riječi opisuju?
Ili možda ne misli, nego iz trenutne pakosti ili odbrambeno-oslobodilačkog mehanizma na već postojeće nedostatke suparnika samo nadodaje ili potpuno izmišlja što bolnije uvrede da ga nadjača i što više povrijedi.
I potom – da li su svađe, kao što se često može čuti, korisne u smislu učvršćivanja, osvježavanja, začinjavanja (+ još nekoliko sličnih veleumnih izraza) svakog odnosa i veze, bila ona ljubavna, bračna, prijateljska, porodična itd. (ne računajući situacije u kojima to ljudi rade na obostrano zadovoljstvo i čisto zato jer drugačije ne bi mogli funkcionisati, tj. kojima je to fetiš)?
Pri čemu bih - za slučaj da neko eventualno počne spominjati light svađe koje nekada zaista znaju biti i konstruktivne - istakao da na našem divnom i legendarnom poluostrvu zvanom Balkan takve još nisam doživio. Naprotiv, kada nastupi dernek onda u 99% slučajeva i hala do temelja dogori (štaviše, obično i najgluplja rasprava ne može proći bez bjesomučnog urlanja, psovki pa i prijetnji).....zapravo, samo sam jednom u životu u stanu svog prijatelja prisustvovao porodičnoj svađi koja je u odnosu na naš prosjek izgledala čak i simpatično, do te mjere da mi se učinilo da sam se našao usred nekog američkog serijala za tinejdžere tipa “Friends“....
Pa ako ste imali živaca da sve ovo pročitate, zaista bi me zanimalo vaše cijenjeno mišljenje i odnos prema svemu tome
