Uh, ja sam prošla pakao sa tim strahom od zubara.
Od malena su me vodili kod jedne zubarke (nije privatnik) i mojima je ona kao bila dobra, a meni je bila prava noćna mora ići tamo
Prvi susret sa zubarom bio je vađenje dva mliječna prednja zuba koji se uopće nisu nimalo klimali, ali su mi trajni počeli rast iza njih, i ova dvojica su morali van da bi se ovi šta su uranili mogli vratit na svoje mjesto, što kasnije i jesu.
Dakle odmah sam preživila prilično bolno iskustvo. Naravno da mi nije dala nikakvu anesteziju, nego naživo.
I dosta godina sam išla kod nje, i svaki posjet je bio jako traumatičan za mene. Naime, ona je možda bila ok sa odraslima, ali za djecu očito živaca baš nije imala. Jer je uvijek bila nekako neobazriva i gruba, i kao kaže mi da joj kažem ako me boli, ja se onako sa ustima razvučenim punim vate i svega derem neartikulirano kako me boli, a ona samo odmahuje rukom "ma ništa te ne boli".
Imala sam problema sa šesticama, sve sam ih morala popravit, i samo mi je jednom dala anesteziju. Ali nešto s tom anestezijom nije bilo u redu, jer je mene boljelo i dalje jednako kao i bez anestezije.
To je bio moj zadnji odlazak njoj.
Poslije toga nisam bila kod zubara nekih 5 godina - bojala se na kontrolu i nasreću nisam imala nikakvih problema
Ali onda nakon nekog vremena ispao mi komadić plombe u šestici i nakon par mjeseci sam bila primorana ić to riješit.
Rekla sam materi da ja kod te mesarke više ne idem i da ili ću kod privatnika ili nek ostanem bez zubiju.
Odveli me privatniku, i ja sam se preporodila. Dobila sam jednu jako mladu doktoricu (i zgodnu

) koja je bila tako nježna i nezamisliva suprotnost onoj zubarki od prije. Popravila sam taj jedan zub. I sada idem na kontrolu u tu ordinaciju jednom godišnje, nema više tog pretjeranog straha (prije sam doslovno bila poluonesviještena čim sjednem na onu stolicu)
Iako ta doktorica više ne radi tamo, sad me je preuzeo jedan mladi doktor

i i dalje sam zadovoljna, jest da treba dosta platiti ali isplati se