Raspolozenje drugih itekako utice na moje raspolozenje. Vjerujem da nam je to genetski, a na koga ne utice, s njim nesto nije u redu.
Vazno je odvagati trenutnu situaciju, tj. razlog neraspolozenja druge osobe. A kad odvagas, kad je o bliskoj osobi rijec, tu jednostavno moras nametnuti se jacim. Moras djelovati na tu osobu, ukazujuci joj na pozitivne detalje koje i sama zna, ali u tom stanju izgubljenosti negdje su nestali kao da ih se nije ni bilo svjesno.
Pomenucu primjer izgubljenosti moje sestre, kad joj je kcerka rekla za skoru udaju. Sestra je tom vijescu pala u duboku depru, ne prestaje da place, cak joj je nestalo i snage za ridanje - izgubljenog pogleda zuri u pod, dok joj se niz lice sljeva potok.
Sestricina me nazvala, i sama placna, moli da dodjem tamo, da probam uticati na nju, jer .. ona vise ne moze gledati ju onako placnu, ode kod rodice.
Nenajavljeno dodjoh sestri; prizor koji me zatece jos mi ziv u sjecanju kao sad da se desava - sestra u takvom stanju sjedi u fotelji, a mama sjedi na podu, dlanom ruke polozene kcerki na nogu, u znak suosjecanja, utjehe, cega li vec ... ali, sem izgubljenog pogleda nema niceg drugog, pa ni rijeci.
"Kakve su to suze, seko? Jel to neko umro, mozda? ma daaajjj" - tim rijecima joj se priblizih, zagrlih je jako, dugo, dugo ... i raspalim rafalno pametovanje tipa:" Zar se tako raduje kcerkinoj sreci? Sto joj kvaris ove najsretnije dane? Za plach je kad kcerka ostane bez svoje srece, zar nije?! Ti, barem ti nemas nijednog razloga za plach ... jel treba da te podsjetim gdje se Jasmina udade? Kad ukad je vidi njena majka?! A ti, ako je stani pani, ti mozes svaki dan vidjeti svoju kcerku. heej, svaki dan. Znali ste za njenu dugogodisnju vezu; zadovoljni ste njenim izabranikom (znate ga, x puta vam je sjedio u kuci) ... pa sta izvodis tuJ, visheee... "
Elem, nije proslo dvaestak minuta, moja seka je prestala s placem, skuhala nam je kafu, i heej ... uspjela sam ju i nasmijati, uspjela ju vratiti u normalu, tako da smo vec poceli o pripremama za skoru svadbu
ni mjesec dana do svadbe (zakazan termin kod maticara), desio se strasan udes (novine o tome pisale, a ko god je ispred MUP-a vidio njeno slupano auto, a ko je ne zna, komentarisao bi "uh, Boze dragi, odavdje se nije moglo ziv izaci" - zao mi, ne nalazim fotografiju auta).
Tri lutke, tri barbike, ljepotice ... posle meni na konak, samo na 1 km do mene. I sve to meni predje preko glave ... valja sakriti tu vijest od roditelja im, do jutra, kad ce se znati njihovo medicinski ispitano stanje. A boli me srceeee ... placeeem, noc provela u Kosevu, legla ujutro u pola sedam, da bi pola sata kasnije (ne znam ni kako li sam cula zvono) pred vratima vidjela izgubljenog zeta

Necu mu se javiti. Ne mogu. Ma hocu ... necu, ne mogu. U momentu dok sjeda u taxi koji ga je cekao, izlazim i javim mu se. Ako sam ikada vidjela smrt koja hoda, on je bio taj. Bez kapi krvi, covjek, a hoda
I tako ... ma roman bih mogla o tome
ali, sto je najvaznije, prezivjele su, bez extremnih posljedica, buduca mlada je dan prije svadbe tek mogla poci u traganje za vjencanicom (taj dan joj je skinut gips) - svadba bjese k'o san, sta da se prica
Kad je smrtni slucaj u pitanju, e, tu nisam nesto posebno rjecita ... suosjecam.