Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Chloe]

"Ima dana kada se namučenom i otrovanom čovjeku osmjehne vedro jutro, i sve tegobe koje su ga još do maločas okruživale, crne, teške i nepomične kao planine, odjednom nestanu kao maglovita priviđenja. Sve tada biva lako, dobro i jednostavno. I da neće, čovjek mora da se raduje. Diše lako kao na visokoj planini. Zaboravlja odakle je pošao, ne pita se kuda ide. Ne želi ništa, ne boji se ničega. Javlja mu se doduše misao: kad su tolike strahote tako lako i brzo nestale, one se još lakše mogu ponovno javiti.

Ali ništa ne može u ovakvim trenucima da zbuni i poremeti čovjeka, isto kao što ga u mračnim časovima sve tako lako smućuje i „do smrti“ rastužuje. Ništa!

Može biti da je duh što nas muči sličan rafiniranom krvniku, tj. kad počnemo da gubimo svijest, on prestane sa mučenjem, poliva nas hladnom vodom i doziva k svijesti, kako bi mogao da nas, svjesne, ponovno muči. Možda je to smisao ovakvih jutara. Pa sve i da je tako, ništa ne može da me spriječi da u ovim trenucima dišem strasno i slobodno, kao pored studenih izvora, na vazdušnim visinama."


Ivo Andrić /Znakovi pored puta/

[Shadow]

7c758e7720c02e328db0382d48cb36e3.jpg

[Chloe]

"Do kraja mog života dva me dana nikada više neće brinuti.
Prvi dan je jučer, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Jučer je prošlo i zauvijek izmaklo mojoj kontroli. Drugi dan je sutra, sa svojim zamkama i prijetnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo, nemam udjela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio.
Uz Božju pomoć, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentriram sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dvije zastrašujuće vječnosti, jučer i sutra, postoji mogućnost da pokleknem pod njihovim opterećenjem. Nikad više! Ovo je moj dan! Moj jedini dan! Samo on postoji!"

Današnji dan, O. Mandino

[Hurija]

img_1_1645042562669.jpg

[Shadow]

Mislim da ste i vi uvidjeli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovjek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom vijeku nauči.

Ivo Andrić

97c9cdf8c025b7c60f0fe8690d176f43.jpg

[Shadow]

"..onima koje su razneli lešinari u pustinji,
gradili su u njihovoj otadžbini tzv kenotafe, prazne grobnice,
jer telo je vatra, voda ili zemlja,
a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište"

Danilo Kiš

c23ceb64129b956639e5a0970ac19886.jpg

[ina]

Istina o mržnji je sazdana od sto niti. Pokušaću da ukažem bar na dvije. Postojali su i još postoje učitelji mržnje. Oni koji svoje narode uče mržnji kao što djecu uče tablici množenja. Ta proizvedena mržnja, a znaju se i sredstva, i najbrži načini njene proizvodnje, ne može se precijeniti. Jer nikad, kao danas, nisu moćnici raspolagali tolikim i toliko učinkovitim oruđima za proizvodnju mržnje. Mislim da tim oruđima, danas, svaka vlast, od svojih podanika, može napraviti šta god poželi. Gotovo je prirodno postalo da ljudi kupuju novine i gledaju TV kako bi doznali koga će danas da mrze. A sad nešto o ljudskoj prirodi. Lav Tolstoj je negdje napisao: voli se ono što se razumije. Iz tog ugla gledano, mrziti je mnogo lakše nego voljeti. Da bi nekog volio, moraš uložiti napor da ga shvatiš, da uđeš unutra, da ga pogledaš iznutra: mržnja bi, na taj način, mogla biti dokaz i izraz vječite ljudske gluposti, mentalne ograničenosti, duhovne lenjosti. Za mržnju ne samo da nije potrebno ulagati nikakav saznajni napor, ni rad mašte, nego obratno: da bi mrzio Drugog, neophodno je da o njemu ne znaš ništa. Zato su stereotipi, to jest predrasude jednih o drugima, tako pouzdani prozvođači mržnje: stereotip naređuje da obustaviš vlastito mišljenje, a laž o Drugom ti servira kao krajnju istinu o njemu. Ako se vratimo Tolstoju koji kaže da se voli što se poznaje, nema nikakve sumnje da su prozvođači mržnje rukovođeni obratnom mišlju.

Marko Vešović

[MorningStar]

[ironman]

tolkien quote.jpg

[greeneyes]

Beskućnik Nurija Milić umro je od tuge kada su mu četnici spalili džamiju koju je sagradio

Nurija Milić nije imao ni kuće niti hanume. Ništa svoje nije imao, a u selu Mahala u općini Rogatica 1987. godine napravio je džamiju koju narod tog kraja nazva “Džamija Nurije Milića”. Na početku rata zapalili su je četnici, a on je s narodom iz Rogatice prebjegao u Goražde, u koje su ih smjestili u kolektivni centar. Nurija je pričao samo s muftijom Hamedom Efendićem, koji bi dolazio po njega pa bi išli na džumu. Tuga za džamijom raznosila mu je zdravlje. Muftija je znao da je on sagradio džamiju, a da ništa nije imao. Godine 1992. umro je od tuge za džamijom u svojoj pedeset i prvoj godini. Dobri Bošnjanin, ponos dobrih ljudi što džamiju sagradi, a da ništa nije imao - vakif Nurija Milić.

PISE: MIRSAD SINANOVIĆ

Pri vrhu sarajevske Ulice Abdulaha efendije Kaukčije, koju narod zove Logavinom, nalazi se skromna džamija koju je 1585. godine izgradio Hasan hadži Buzadži. U narodu je zato i poznata kao Buzadžijska džamija. Stoljećima se priča kako je nastala, a pisci i novinari s vremenom dodaju priči nešto svoje i uljepšavaju je. Ali, okosnica i ispričanog i napisanog ostaje ista.

Nekakav siromaško, priprost, ali mnogo bogobojazan, sa svojom hanumom živio je u omalehnoj kuću u Logavinoj. Živjeli su skromno, iz dana u dan boreći se za nafaku. Hanuma mu je pravila buzu i točila u pogolem bakarni ibrik koji joj je čuvao svježinu, a on bi ibrik kajišima utegao za leđa, a oko pasa svezao lončiće i spuštao se prije podneva niz Logavinu do Baščaršije. Za sitne akče prodavao je svijetu buzu. Od toga bi živjeli. I tako, dok u snu nije čuo glas koji mu je govorio da mu hanuma pravi više buze, a da je on prodaje i da zarađeno dijeli na dvoje: pola sebi i hanumi, a da mu drugu polovinu hanuma ostavlja u mahramu kako bi od toga pravili džamiju. I bi tako. Hanuma mu je pravila buzu za tri bakrena ibrika, a on bi je prodavao, svijet se okupljao oko njega ne bi li se na suncu osvježio. Do akšama bi tri ibrika rasprodao. I tako od muharrema do muharrema. Kada je skupio dovoljno akči, opet mu u snu reče da krene u Meku i da kajasom premjeri Bejtulaha i da po njegovoj mjeri pravi džamiju. Kada dođe ondje, sanjao je svoju džamiju, onakvu kakva je trebala biti: s velikom kupolom, alem s polumjesecima, kameni mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male kupole iznad trijema i cvjetne crteže. I kada se vratio, majstorima i irgatima ispričao je kakvu hoće da mu naprave džamiju.

Umro od tuge za džamijom

Ovakvu priču imamo i u novije vrijeme. Počela je sedamdesetih godina, a završena 1987. godine. Nurija Milić nije imao ni kuće niti hanume. Ništa svoje nije imao, a u selu Mahala u općini Rogatica napravio je džamiju koju narod tog kraja nazva “Džamija Nurije Milića”. Na početku rata zapalili su je četnici, a on je s narodom iz Rogatice prebjegao u Goražde, u koje su ih smjestili u kolektivni centar. I u ovoj godini (1992) umro je od tuge za džamijom u svojoj pedeset i prvoj godini. Dok je bio u Goraždu, ni s kim nije pričao. Samo bi prije namaza pred džamijom nekima govorio: “Srušili su moju džamiju.” Oni koji ga se sjećaju kažu da je bio zdrav, ali da ga je srce uhvatilo. Ali kako i gdje je živio, teško mu je bilo ostati zdrav. Eto, to je bilo. A ko je Nurija Milić, koji je napravio džamiju, a da ništa nije imao svoga!? Mnogo manje i od Hasana Buzadžije.

Ostao je rano Nurija bez roditelja. Završio je četiri razreda osnovne škole, ali se nije odvajao od nekog starog hodže koji ga je u svojoj kući učio arapskom pismu i vjeronauci, pričao mu priče iz života Božijih poslanika. I tako do devetnaeste godine, kada je pozvan u JNA. Iz Armije je pušten nakon samo tri mjeseca, a da niko nije znao razlog. Iz nje je izašao pun straha i tjeskobe. Stavio je fes na glavu i pravo u Sarajevo, gdje je naumio živjeti, a bez kuće i kućišta. Samo bi vikendom išao u svoje selo Mahala. Svi su ga poznavali u Starom Gradu, najviše oni koji bi danima oko Begove džamije sjedili i ispijali kahve. Nurija se vješto našao u ovoj čaršiji. Prodavao je islamsku literaturu, tespihe, hamajlije, list Preporod, slike s orijentalnim motivima. Bio je uvijek čist i lijepo obučen, s fesom na glavi, horan za razgovor da su se oko njega svi okupljali. I sve kupovali. A vrijeme komunističko, kada se islamske knjige nisu smjele prodavati na ulici uzvikujući njihove naslove. Nurija se nije obazirao na vrijeme, sve do jednom.

O tome nam pred Begovom džamijom ispriča njegov rođak Sabahudin Milić: “Dvojica krupnih ljudi u istim odijelima, nakon što je klanjao podne-namaz u Begovoj džamiji, sačekali su ga na izlazu, uhvatili ga za ruke i poveli, a svi su sklanjali poglede. Niko da ga brani. On je poslušno išao s njima do njihovog automobila iznad Baščaršije. Nekuda su ga odvezli. A mi smo ga čekali ispred Begove džamije. Ali se nije vraćao. Uzimao sam abdeset za ikindiju kada me neko dohvati rukom. Okrenuh se i ugledah Nuriju pored sebe, rasprema se za abdesta. Jedva ga poznah. Glava mu je bila podbuhla, oči skoro zatvorene, sve na njemu izderano. Dok se abdestio, ispričao mi je da su ga odvezli na Igman i da su ga tukli pesnicama dok nije pao, a onda su ga udarali nogama. Sve su knjige stavili u prtljažnik automobila i otišli, a on ostao ležati. Kada više nije čuo zvuk automobila, ustao je i krenuo pješke prema gradu. Ni sam ne zna koliko je išao dok se nije obreo u abdesthani Begove džamije. Nakon namaza, svi su prilazili, a on im je sve ispričao. Stariji Ahmet, koji je volio Nuriju, otišao je do svoje kuće i vratio se s odjećom. U abdesthani se Nurija presvukao, a ono smo njegovo poderano bacili. Nakon ikindije, otišao je u park u kojem je spavao, a sutradan prije podneva prodavao je knjige i tespihe uzvikujući još jače naslove knjiga. Svi su ga zaustavljali ne bi li mu šta kupili. E, otada sve je manje govorio, samo kada ga kupci zaustave.”

Danju je trgovao, a u ljetnim danima spavao u parku ili su ga gazde puštale u konačište. Godine su prolazile. Ovi bi ga “udbaši” povremeno opet vozili na Igman, a narod bi ga liječio i donosio mu odjeću. A on sve zatvoreniji. Neko mu je dao spisak siromašne djece koja su pohađala medresu, a on ih je obilazio i davao im sav novac koji je zaradio od prodaje knjiga i tespiha. I tako iz mjeseca u mjesec.

Ni čobani mu nisu dali mira

“Tih dana”, sjeća se Bajro Perva, sadašnji novinar Preporoda, “bilo je takmičenje učača Kur’ana, osnovaca. I ja sam se takmičio. Dok smo čekali da nas pozovu ovi iz komisije, pojavio se neki čovjek u crnom odijelu s korpom od pruća. U njoj su bila domaća svježa jaja. Svima nam je dao po jedno jaje da popijemo zbog jasnoće glasa. I tražio je da sjednemo kako bismo se odmorili pred takmičenje. Poslušali smo ga. Moj je glas oduvijek bio hrapav. Na polaganju je toga nestalo, bio je mnogo jasniji pa sam osvojio treće mjesto. Nakon polaganja, sviju nas je častio čajem u divanhani, sa svima se šalio govoreći da smo mi njegovi budući hafizi. Bio je to Nurija Milić, rekli su nam kasnije oni iz komisije.”

I odjednom, Nurija se i u toj svojoj povučenosti promijenio. Progovorio je, pa je sve iznenadio. Pričao je okupljenim pred Begovom džamijom da u selu Mahala hoće napraviti džamiju, a svi su mu se u čaršiji smijali. Kada bi otišao, govorili su da se Nurija “nahladio” jer i oni koji su zaimali u to vrijeme nisu to smjeli ni pomisliti. Neki od gazda poklanjao bi mu nov crni kaput i nov fes, pa je izgledao ozbiljnije, ali nije prestajao pričati da on skuplja novac, pa će krenuti s džamijom. To je te sedamdeset i neke toliko bilo nezamislivo da su se mnogi nakon smijanja počeli s njime javno cirkuzati. I nije se više družio s onima koji su ispred kahvana ispijali kahve, samo je obilazio sve džamije u Starom Gradu.

Je li i Nurija, dok je spavao u nekom konačištu ili u parku, kao i Hasan Buzadžija čuo neki glas koji mu je govorio da treba graditi džamiju, niko to nije znao. Nurija se još više razvaljanio, prodavao i značke i ambleme na teferičima, slikao teferičlije. A sve knjige što bi nosio rasprodao bi u toku sedmice u čaršiji. Kao i Hasan svoju buzu. Krenula ga nafaka. I nakon dvije godine u Starom Gradu, svi su pričali kako radnici kopaju temelje za Nurijinu džamiju u njegovom selu Mahala u Rogatici. Ovo je odjeknulo kao bomba. I otada je vikendima bio u svom selu Mahala s radnicima, spavao u pećini ispod velike stijene. Za ovo njegovo konačište pročulo se u njegovom selu, pa mu čobani nisu dali mira. Dok bi bio u Sarajevu, oni bi ulazili u tu pećinu i spaljivali mu slamu na kojoj je spavao. Vidjeli su šta je sve imao: šporet “fijaker”, daske na kojima je bila slama, a po njoj vojnička ćebad i vuneni džemperi. Navečer bi se privlačili njegovoj pećini ne bi li ga prepali. Ali, djeci na njihovim dogodovštinama Nurija nije hatario, samo bi se smijao kada bi o ovome pričao svojim radnicima. A ti njegovi irgati pričali su da im je sve “u dinar” isplaćivao. Nisu ga čekali.
Svima je nudio knjige, a neki su knjižari od njega kupovali knjige po jeftinijim cijenama, a onda preprodavali, što se i Nuriji isplatilo. Kod njega se više knjiga moglo kupiti i upola cijene. I pare su dolazile, a odlazile za džamiju. Nurija je i dalje spavao u parku i konačištima, a kada je na selu, u svojoj pećini. I desilo se ono što su neki u čaršiji čekali. Dok je kod Begove prodavao knjige, došla su čak četverica i poveli ga između sebe. On se nije opirao, znao je šta ga čeka. U auto i na Igman. Svi su, po ko zna koji put, skrivali poglede i između sebe šaputali. I čekali kada će doći… I Nurija je došao pred akšam. Kao strašilo. Natečene glave, izderane odjeće. Samo je, bez torbe s knjigama, došao do česme i počeo se umivati, prati ruke, a voda je spirala i njegovu zgrušanu krv. Svi su mu prilazili nekako ukočeno, dok je jedan iz svoje radnje iznio novu odjeću, od čarapa do fesa. I čekao ga u abdesthani. Kada su ga pogledali, nije to više bio onaj Nurija. Lice izbrazdano zgrušanom krvlju, potamnjelo, ruke izubijane, a on pogrbljen. U abdesthani se preobukao, pa na namaz. Svi su išli za njim. Nakon namaza u haremu Begove džamije, svima je ispričao šta mu je bilo. Pričao je nerazumljivo, kao da nije imao glasa. Odveli su ga na Igman. Rekli su mu:

– Znamo da imaš i socijalnu pomoć. Ako ne prestaneš praviti džamiju, mi ćemo ti je oduzeti.

– Uzmite.

– Spavaš u parku i pećini, a praviš džamiju. Što sebi ne napraviš kuću?

– Džamija je kuća za Gospodara, a On će meni napraviti veću.

– A, je li? – zavikali su uglas ona četverica.

I počeli ga udarati sa svih strana držeći ga da ne padne. Kada su se i oni umorili, pustili su ga, a on je pao onesviješten. Kada se probudio, ni sam nije znao kako je došao do Begove. Već je sutradan otišao da vidi kako napreduju radovi na džamiji, da isplati radnike, a liječio se travama u pećini grijući se uz “fijaker”.

Sam protiv svih

Ne prođe mnogo, a Nurija se kod Begove pojavio s torbom punom knjiga, novina, tespiha, hamajlija. Neke je knjige dizao uvis tražeći da se kupe. Jednom koji je sjedio ispred kahvane oteo je Večernje novine iz ruku, a pred njega spustio Preporod da čita i otišao.

Godine su letjele, prošlo je već njih dvadeset, a više niko nije vjerovao da će Nurija sagraditi džamiju. I on je stario. Mnogi su i zaboravili da on nju gradi, ali su mu sve kupovali. Nisu znali za Nurijine muke. Bilo je zlobnika koji su ono urađeno rušili, a on je morao ponovo plaćati radnike. Nurija se sa svima naduravao, ali sam protiv svih. I protiv “udbaša”, i protiv onih iz svog naroda.

I dođe 1987. godina, kada je završio džamiju. Bila je potaman, deset s deset metara. Nurija se ponovo rodio. Doveo je imama kojeg je on plaćao, pa su počeli namazi. A džamija između tri sela: Mahala, Vrlazje i Dolovi. Išao je od kuće do kuće i djecu dovodio na vjersku pouku. Nakon nje, svima je dijelio čokolade i sokove. I tako iz dana u dana, iz godine u godinu. Nurija se podmladio, ništa mu nije bilo teško, samo da mu djeca dolaze. I opet u Sarajevo. Kada se ovo pročulo u Sarajevu, svi su od njega sve kupovali samo da mu pomognu. I mnogi ugledni imami i Sarajlije išli su mahsuz u selo Mahala u općini Rogatica da namaze klanjaju u “Džamiji Nurije Milića”. A Nurija ih je dočekivao domaćinski.

I dođe devedeset i druga. Četnici su sve rušili, a njegovu džamiju zapalili. On je s narodom iz rogatičkog kraja pješke došao u Goražde. Nurija je pričao samo s muftijom Hamedom Efendićem, koji bi dolazio po njega pa bi išli na džumu. Tuga za džamijom raznosila mu je zdravlje. Muftija je znao da je on sagradio džamiju, a da ništa nije imao. Zato je volio biti s njim. Jednom je prije džume muftija ranije izašao iz svoga stana iz džamije i vidio je Nuriju samog. Vratio se u stan i donio tepsiju pite. Onako gladni, ostala je samo tepsija. Pa na džumu. Nakon dva dana, Nurija je preselio. Ukopan je na mezarju “Kolijevka” u Goraždu.

Da je u Nurijino vrijeme živio Mula Mustafa Bašeskija, u svom bi Ljetopisu o njemu ovako napisao: “Umrije i Nurija Milić, ponos dobrih ljudi što džamiju sagradi, a da ništa nije imao. Neka na njega padne rahmet Božiji. Allah je stvorio čovjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite Fatihu za dušu Nurijinu.”

Kada su mnogo godina iza smrti Nurijine pitali muftiju Hameda Efendića ko je bio Nurija Milić, on bi im kratko odgovorio: “Nurija je bio Dobri.”

Posljednjih godina Sabahudin Milić, rođak Nurije Milića, obnavlja džamiju u Mahali. Mnogo su mu pomogli imami Nezim Halilović Muderis i Mustafa Spahić Mujki, koji su u svojim džamijama skupljali sergiju za džamiju, ali i drugi imami u manjim iznosima, koliko su mogle džematlije. Ona je ozidana, podignut krov, postavljena stolarija, ugrađena električna instalacija, treba još munaru do kraja izidati, izmalterisati unutra i vani. Akobogda, uz pomoć dobrih ljudi, džamija će tako očuvati sjećanje na njenog vakifa, beskućnika Nuriju Milića.

Magazin STAV

[ina]

Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite.
Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo.
Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj

TLO POD NJENIM NOGAMA - Salman Ružd

[Black Stallion]

"Tišina je ocean. Govor je rijeka... Tišina je jezik Boga, sve drugo je slab prijevod."

Mevlan Dželaluddin Rumi

[Black Stallion]

Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

Meša Selimović

[Black Stallion]

DAŽD

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako kiša pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvjestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
I proći bez osvrtanja
kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada.

Mak Dizdar

[carobnjak N]

STRANAC U NOĆI

Postoje gradovi koji se moraju pripitomljavati. Gledate se ispod oka. Dok vi istražujete grad, on mjerka vas. Ne znate šta od vas očekuje, a niti šta šta vi od njega očekujete. Treba vam vremena za oboje. Na kraju, ipak ga pripitomite, ali ožiljak onog prvog neznanja ostaje i u vama i u njemu. To je zalog vašem uvažavanju. Jer, ko zna, možda vas opet ostavi, možda vi ostavite njega? Stranci imaju pravo na postojanje. (TIRANA)

A ima i gradova u kojima se osjećate kao da ste nekad bili ljubavnici. Žar medju vama još postoji. Toplo vam je, iako znate da na tu toplinu sad i drugi računaju. Boli vas to i ne znate šta da radite s takvim gradom. Zato po njemu hodate kao po muzeju i nije vam jasno ko je zombi, grad ili vi? (BEOGRAD)

Postoje gradovi s kojima se svadjate. Sve znate jedno o drugom, nema laži, nema prevare. Nekad se zato volite, nekad mrzite. U ovakvim nepraktičnim gradovima putujete sinusoidom osjećanja, a ne ulicama. (SARAJEVO)

Imate i gradove koji su lijepi. Oni od vas ništa ne očekuju, kao ni vi od njih. Niti oni vide vas, niti vi njih. I to boli da čovjek zaplače. (ROVINJ)

Ned Ibrahimović

[ina]

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije nedjelje.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se ojseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe, – jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?
Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe.
U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

Suzana Tamaro "Idi kuda te srce vodi"

[Black Stallion]

Kako sam bio velik, kada sam bio malen.

Tin Ujević

[Calla]

U zivotu dragi moj prijatelju nije rjec o tome da osvojite sto je moguce veci broj zena, jer je to samo spoljasnji uspjeh. Rjec je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vase licne vrjednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraca sitne ribice u vodu!

[Shadow]

Da sam musko pustila bih brkove i pila bih mnogo piva
razdevicila bih jednu devojku, znam i koju,
i uzivala bih gledajuci je kako me gleda zacarano.

Da sam musko, terala bih je da za mene umesi kolac
komplikovan, sa mnogo sastojaka,
i uzivala bih gledajuci je kako secka, melje i muti.

Da sam musko napisala bih joj dugacko pismo
u kome bih priznala da necu nikad da se zenim
i uzivala bih gledajuci je kako neuteseno place
i otire suze pazeci da ne razmaze nijednu moju rec.

Da sam musko, potom bi otisla u svet
nosecu u unutrasnjosti sakoa njenu sliku
i uzivala bih gledajuci kako si njene oci vecno plave i sjajne
a svim drugim zenama govorila
da joj nisu ni za mali prst.

Jelena Lengold

85864a15c4704751630dc54c7e9c160b.jpg

[MorningStar]

“Šta je dobro? Sve što povisuje osjećaj moći u čovjeku, volja za moći, moć sama. Šta je loše? Sve što je rođeno iz slabosti. Šta je sreća? To je osjećaj da moć raste, da je otpor savladan.”