Forumasi pisu - autorski tekstovi

[Shadow]

Nosim
Velike bijele kiše
Ambis umjesto očiju i
Bezizlaz u ustima
Nosim uklete vjetrove
Otežala jutra
Najcrnju noć
Zamršenu mi u korake
Nosim ogledalo od najčistijeg bola
Nosim ljubav
I sav beskraj u njoj

[medvjed23]

Ja nosim
znak pobjede na dlanu
i ispod zgužvanog čela
oči koje gasnu.


Da te gledam
da te milujem
odveć je kasno.


Kroz mutne slike
razabirem
malo bola
malo krvi
tragove na rublju…


Smrt je pobijedila
Aleksu i Eminu
Kiku i Idu
Henka i Džejn…


Koliko smo nade
jedina moja
smjeli dopustiti
sebi?

[ina]

Čovječje vrste kći, ako više ne pišeš.. trebala bi opet

[Veca]

oooj, jeb'o vas svatko.

[Nora Ibsenova]

Čovječje vrste kći, ako više ne pišeš.. trebala bi opet

Ne pisem.
Back in the days, kad sam zavrsavala osnovnu sam na staaaarom blogeru zapocela pisat, zao mi je sto te tekstove nemam jer je blogger.ba samo najednom prodao domenu i sve sam izgubila.

Uspjela sam skupit neke svoje citatelje, nesto registrovanih a nesto i ljudi koji su me nasli onako, negdje je neko podjelio nesto. Imala sam cak i copy cat koja je uzimala citate i napravila fb page, ko i danas sto imaju fb stranice fol pisaca

Posljednji put kad sam provjeravala, blog je imao 200000 unikatnih posjeta, ta mi je cifra tad ko srednjoskolki bila wau.

Zbog jednog teksta mi se i javio Mirza kojeg spominjem i podjelio svoju bol sa mnom i tako je pocela moja prva ljubav.

Pisala sam do 2019/i negdje te negdje do 2020 a onda sam opet zahvaljujuci svojim citaocima, otisla na prvu psihoterapiju.

[Nora Ibsenova]

Prvo bi trebala naucit jel citaocima ili citateteljima pa onda pocet pisat

[HAVANA]

Kako god ti pase.Slobodno.Reci da sam ti ja reko.

[ina]

Ima dosta ljudi koji pišu zato što to vole. Meni se učinilo (još prije nekoliko godina po nekim već pročitanim tvojim tekstovima) da ta ljubav postoji u podlozi. A i kapacitet da se još više i jače razvije.
Nebitno jesi li ili nisi naučila je li čitaocima ili čitateljima.

[Veca]

ja cu ti svaki procitati

[Nora Ibsenova]

17.01.2017.

Daleko nekad, ko zna kad.

Ja ću tebe prosto zamjeniti drugim. Na usne mu zakačiti tvoj osmijeh i nasmješiti mu se zauvrat. Osim toga, biće viši od tebe, pušiće cigarete i voljeće Sarajevo i čitaj dalje biće sve što nisi ti. I neće šutjeti, već pričati i neće čekati ni na šta, jer on ne čeka, nije lud. Podići će me u naručje i poljubiti onako kako se ljubi prvi put i gledati me zaljubljeno. A onda ću se jednog dana i ja zaljubiti u njega. Što i ne bih.

Znam jednoga dana ću te sresti, i neću nositi tvoj prsten oko vrata i neće mi se noge odsjeći u koljenima. Pitaću se: "Bože, je li ovo stvarno on?" Tog dana ću znati da te više nema u meni, nema te ni trunke. Ovo te samo ja očima tuge gledam, a oči lažu. Uvijek.

[Veca]

[ina]

Gotov svako voli da ga se zove imenom.
Ne samo ono: Dobar dan gospođo! i onda mala tišina pa dodatno (inače iz pristojnosti) pitanje, kako ste?
Nego: dobar dan gospođo Senada!
Ili dobar dan gospodine Srećko!
A i manje formalno funkcionira. Bez gospođo ili gospodine.

Dobar dan Vito, kako si? Slijedi k'o bingo!

Pogotovo ekstrovertnim osobama, i ako se zaustaviš i saslušaš odgovor.
A pričati mogu do prekosutra.
Introverti su u svoj mah škrti na riječima. Da se njih puno pita jezik ne bismo ni imali.

U bilo kakvom gore spomenutom početnom slučaju, oči im se svima odma zacakle.

I tako ti je to..

Većina ljudi više voli da se osjeti važnim nego da nekoga drugog učini bitni(ji)m.
A ako i ovo zadnje rade to je najčešće iz nekog vlastitog interesa.
Da ih se lično prepozna, hvali, tepa, dijeli komplimente (pa bili i neiskreni) titra i smješka.
Mnogi doduše vole i puko keslanje..

Ako odmah zapamtiš ime (ili šta god ih se toliko punih tiče) već si u prednosti..
ali između unazađenih.

Zato nemoj zanemariti i ono što (općenito) ljudi ne vole. Koliko ni ono što ti ne gotiviš.
I ništa ti neće moći.
A i ako da, onda možeš i ti njima.
Tu su već prisutnije mogućnosti da se svašta i lijepog i nelicemjernog izrodi, i razvije.


Sjećam se da je mirisala i lipa, kroz malu ulicu do njene kapije.
A u zimu.. nije je više ni bilo.

Aroma je ipak ostala.
A i puno više.

[ina]

Večerali smo zajedno. On je pojeo jedno čitavo parče mesa. I na moje insistiranje pola drugog. Ostatak ne bi svakako, i da sam molila.
Puno radije, i malo više, davao se boraniji u paradajz sosu.
I sve to zalio s jako malo vode. Što mu se primijeti i u ostatku tijela.

Pustila sam da govori o boljkama, ili čemu god, i uz to podsjećala na neke lijepe stvari.
Tv je bio čitavo vrijeme upaljen. Nije da smo nešto i gledali.
Ponekad je pričao lucidno a ponekad konfuzno. Dosta toga uopšte nisam mogla razumjeti.
Ona bi.

Poslije nekoliko pitao je gdje je, i kad će se vratiti.

Na ponavljanje istog, nasadilo se u nekom trenutku da ja njega pitam: baš ti je dosadno sa mnom?
I kao da nije čuo, iako su zvučnici u ušima funkcionalni, blago se nasmijao.

Ubrzo, odgovarala sam svaki put.
Njemu se ipak nije činilo tako.

[ina]

Njeno ime znači: puna vjere.
Ne u smislu vjere povezane nužno uz religiju.

Ima pune usne, kao da ih je formirao neki slikar po svojoj žudnji.
Krupne oči, boje noći, iz kojih sijeva svjetlost. Ponekad poteku i kiše što ispare do neba, pa se opet vrate u početnom obliku zemaljskim izvorima.
Svaka kap, nečiji obraz.


A njene obraze krasi pogotovo i osmijeh jer ljubav ne doživljava kao moranje, ili dužnost, nego kao izabir.


U neko početno doba, još kad smo švrljale
po svesci, i prepričavale prve srčane otkucaje.. jako jako lijepo je crtala.
U čitavoj školi niko nije bio vještiji.
I na kraju završila likovnu umjetnost.

Jednom se posjekla. Srećom ne previše a ni baš malo. Nije mogla držati po običaju olovku.
I govorila da joj se zdravi prsti čine kao perka, a i svaki trag olovke.
Kao da nešto samo crta.

Bol (kakva takva) bila je prisutna ali joj nije davala značaja, ili možda tačnije rečeno, puno više je važnosti ulagala u drugačiju moguću mogućnost.

I ima tako osoba, koje većinom i iz neveselih dešavanja, nekako spontano i prirodno pronađu i fokusiraju se opet na neku dobru stranu.

[ina]

Ovo sam napisala za djevojčicu, povodom našega nedavnog provedenog vremena na plaži. Biti će nekad i neki crtez uz.
I napraviti ću joj jednom i korice od "drveta" i povezati špagom sve priče (i onu o srceku) u "knjigu"


--------
Bio je to dan pun sunca, onog toplog, ljetnog zraka koji miriše na sol, morske borove, kremu za sunčanje, bezbrižnost... i ljubav.

Sve oči blistale su onim posebnim sjajem koji imaju samo radoznala djeca kad stvaraju nešto.

U malom sagrađenom selu, većinom je bilo sve u obliku srca, i pred velikim ulazom pisalo je: Srcolandija. I jezik koji su pričali stanovnici zvao se jezik Srceze.
Niko drugi nije mogao da ih razumije u potpunosti, nego oni sami između sebe.

Tako se širio čitav mali raj, sa stazama od oblutaka, kulama ukrašenim školjkama i kapijama napravljenim od suhih grančica koje su donijeli valovi i ptice.
Svaka kula imala je svoje ime, a svaki kutak svoju priču. Kod njih se i vrijeme skroz mjerilo drugačije. Nije imalo mjeru.
Jednog časa, dalekog trenutka, tamo gdje je do malo prije stajala Srcolandija, ostali su samo sitni tragovi.

Tad su bića Srcolandije osjetla tugu i stisak u grudima. Nije to učinilo more. Valovi su bili mirni, daleko ispod linije na kojoj se inače gradilo. Bilo je potpuno jasno.. neko je prošao tuda namjerno. Tragovi stopala bili su preširoki i evidentni.

Vjerovatno produkt nekih ljudi, ili možda djece koja su već prebrzo naučila loše navike od svijeta i čije su duše bile nenaviknute na kreiranje i jednostavnu radost.
A arhitekte i stanovnici Srcolandije kroz vjekove vjekova, svaki put kad bi im neko (bila to plima.. ili ljudi.. ) porušio trud i maštu oni bi opet izgradili srca iznova... zato što ljubav i mašta, iako ranjive, posjeduju neuništivu regenerativnu moć. One su vječne jer se uvijek iznova rađaju iz iste čiste potrebe.. za postojanjem. I dijeljenjem.